Odem ja nedavno u Njemačku. Tamo, naime, postoji jedan od najutjecajnijih dječjih filmskih klubova na svijetu. Već dugo postoje i rade bez zamjerke. Nema da nema. Sve ide po planu, dobivaju redovito dotacije, imaju nekoliko tisuća članova, a godišnja produkcija nadmašuje većinu svjetskih zemalja.
Njemačka je napravila savez s nekoliko drugih jakih dječjih filmskih klubova i sada oni zajedno diktiraju kako se mora raditi, što, koje teme se moraju obrađivati. Mi svi drugi slijedimo slijepo njemački princip jer imaju novca. A ponešto i iskustva i znanja. A onaj tko to ima, ima i važnost, i pozornost i moć. Strašno mi je bilo neugodno ići tamo.
Hoću li dobro govoriti engleski, njemački nešto malo znam, ali sram me izgovoriti išta na njemačkom da ne bih zvučala kao zadnja glupača. Bio je to bitan sastanak, nije Njemačka bilo što, taj klub nama je uzor. A predstaviti VANIMU tako važnom dioniku dječjeg stvaralaštva o čemu će ovisiti budućnost našeg razvoja – svakako je ozbiljan zadatak.
S pojedinačnog na opće
Našli smo se u nekoj običnoj, po ničemu posebnoj, na bijelo pofarbanoj prostoriji. Na prvi pogled ličila je na prostoriju srama. Kao mjesto gdje primaš one s kojima nećeš biti viđen i za koje nećeš da se zna da su došli u posjet. Na stolu je bila boca mineralne, malo keksa i moja plava kuverta u kojoj je bilo tisuću eura koje sam dobila jer sam rodila. to sam dala kao mito jer ne bi me inače ni primili. Voditeljica kluba, starija žena koja voli kostime, primila me za ruku, rukovali smo se.
Ne ‘lički’, nego onako – muški. Čvrsto. Ja sam pazila da stisak ne bude ni jak ni slab, ni prekratak ni predug. Nema gorega nego kad te netko primi i ne pušta. To je možda još i gore od mlakonja. Svi su slikali kako se rukujemo, čak smo nekoliko puta namještali poze. Bila je dobro raspoložena, sva sreća. U takvim situacijama treba paziti jer uvijek postoji mogućnost da se smije tebi, a ne s tobom.
Ja sam znala da ako to dobro ne odradim da će Njemačka imati lošu sliku ne samo o meni ili našem klubu već o Hrvatskoj. Tako mislim kamo god da idem. Recimo da nama u Varaždin dođe Francuz. I da kroz život upoznam deset Francuza. Svoj sud o cijeloj naciji temeljit ću na tih deset likova koje sam upoznala. Ali tako je svugdje i sa svima. Kada god izađemo izvan granica grada predstavljamo grad, kada izađemo izvan granica države, predstavljamo državu, a kada izađemo izvan kontinenta – kontinent.
Dakle, iako je u pitanju tako benigna stvar (nekima) kao predstavljanje dječjeg kluba u Njemačkoj, ta stvar zaista je važna. Jer u tom trenu ne predstavljaš sebe, nego državu, naciju – sve Hrvate.
Imidž i ugled
Sve ovo s Njemačkom, rođenjem i eurima je izmišljeno. No ono što nije izmišljeno je da zaista kada god nekamo idem ili idemo, vrlo je važno ponašati se pristojno, kulturno, komunicirati na prirodan i normalan način, poštivati kulturu one zemlje u koju dolaziš i barem baratati jednim svjetskim jezikom – pa makar to bio i čisti artikulirani hrvatski, a ne hihotanje nedostojno čak i šiparice.
Jer što će misliti o nama? Da kad idemo svijetom da smo toliko opčinjeni činjenicom da smo se vozili u avionu da je jedino što znamo se smijati? Da ne govorimo nijedan jezik osim onog pećinskog čovjeka? Da se glasamo kao životinje koje od uzbuđenja kad vide plijen ne mogu suzdržati nagon i onda sikću? A možda im pobjegne i malo mokraće jer je sve usmjereno na ekstazu u glavi.
Imidž i ugled važniji su no ikad. Ne možemo si dozvoliti da idemo po svijetu i da kao dijete koje se slika kraj svojeg superjunaka zablokiramo i pokažemo svu svoju nemoć savladavanja emocija ili zadržavanja tjelesnih tekućina. Kada nekome na licu vidiš da jedino što može izustiti je ‘mrnjau’ i da izgleda kao da treba pelene jer će se istovremeno popišati od sreće i usrati od straha jer mu je mama dala bombone koje je dugo želio pa je od uzbuđenja pocuclao i svoj jezik, a istovremeno zaboravi na tri od pet osjetila kada je pod stresom – nije dobro.
Budimo realni, majmun koji ne vidi, ne čuje i ne govori dobar je samo kao suvenir ili za razglednice. A to sve čak je i na majmunima raspoređeno na njih tri – nije sve na/u jednom. Zapravo, da barem ne govori, ne bi onda trebali slušati i gledati.
