Da svako lice ima i naličje odavno je poznato. Apsolutni sam protivnik apsolutizma. Ali ljubavnici sile, moći, manipulacije i jednoboštva… Lice neke religije je ljubav, a mržnja je očito naličje. Uzmimo za primjer inkviziciju, uzmimo za primjer terorizam.
Iako mnogi smatraju mimohod glupim, nepotrebnim, ja ne mislim tako. Nažalost, nisam ga mogla gledati jer sam imala radionicu na Hvaru i nisam imala TV. Ono što je, navodno, ostalo iza mimohoda uništene su ceste. Ah, te naše sitničavosti. I, ne, uništena cesta nije sitnica, nego nemogućnost da vidimo širu perspektivu. Perspektivu u kojoj država mora braniti pravo na religiju i kulturu. Slobodu i pravo na različitost. Danas više nego ikad. Kada nam neprijatelj nije materijalizirani donedavni susjed, već metafizička tvorevina.
Ne bismo udarili dijete po guzi, a ubili bismo onoga tko misli drugačije od nas. Nedodirljivi. Nismo. Mjere sigurnosti i pripravnosti, strategije obrane. Sve to nije kako je bilo prije dvadeset godina. Ulaskom u EU, postali smo meta. Da, meta i terorističkih napada. A da smo ostali izvan – bili bismo meta bez obrane. Nažalost parada moći je potrebna.
Vjerujem da žena koja je dio karijere provela u vojnim krugovima zna što je to opasnost 21. stoljeća. I pokazati svoju moć, ne samo pred prvim susjedima, nego cijelim svijetom – je važno. Važnije nego ikad. Hrvatska kao mlada država koja je zbog rata morala oformiti svoju vojsku mora pokazati da je jaka. Da, ako nas se napadne – imamo se čime braniti. Nisam za silu. Uvijek radije biram dijalog od šake. Ali ako me protivnik udara, a ja ga pozivam na dijalog, on ne razumije, umrijet ću. A udaraju bez razmišljanja i bez biranja. Ubijaju. Krvoločno i bez savjesti, a skrivaju se iza ljubavi i Boga. Nema tu ljubavi. Samo banalnosti zla. I slika koja ostaje – da su svi muslimani loši i ubojice. A nisu. Čistoća je uvijek i nečista.
Živi i pusti da žive
Nije mimohod bez veze. I prestanimo biti sami sebi najveći neprijatelji. Internet je izbrisao granice prvog susjeda i sada su nam oni dalji možda i opasniji od onih bližih. Nemojmo nikada misliti da smo samo mi u pravu i da je naš Bog veći od tuđega. Tko ima to pravo? Nijedan čovjek. Živi i pusti da žive. Ponavljam dio svojeg teksta koji sam napisala u povodu napada na Charlie Hebdo.
Zapitajmo se tko smo – stanovnici Europe ili ignorantna masa bezličnih apatičnih papagaja koji jedino znaju ponavljati, reproducirati? Možemo li bolje od ovoga? Možemo li biti osviješteni pojedinci koji mijenjaju svijet tako da se prvo zagledaju u sebe? Pojedinci koji imaju znanja, snage i moći da žive svoj život i budu primjer? Jer svaka promjena dolazi i polazi od pojedinaca…
Želimo li izolaciju? Onu nacionalnu i osobnu? Želimo li da nam neznanje i predrasude utječu na život i formiraju ga? Želimo li zaboraviti povijest i prošlost i misliti da smo prvi, najbolji i jedini? Nismo. Dio smo puno veće priče. Samo smo jedna o(v)čica u mreži života na Zemlji. Drugi su postojali prije nas, postoje i sada, a postojat će i poslije nas.
Nemojmo dozvoliti da nama vladaju nesigurni pojedinci koji vlastito bivstvo i vlastitu prazninu nadomještavaju vjerom u viši cilj koji se može ostvariti jedino silom. Kakav god da taj cilj bio. Nemojmo se dati ni nagovarati. Jer nagovor je isto sila, neargumentirani mehanizam zatiranja tuđe slobode slatkorječivošću i lažnim obećanjima i manipulacija neizrađenim pojedincima bez vlastitog stajališta. Samo upućenost i znanje mogu definirati naša stajališta. Što više znamo, to smo više u stanju donositi bolje i vlastite odluke temeljene na upućenosti, multikulturalnom dijalogu, ljepoti razlike, a ne na tuđim jednostranim zaključcima.
Budite dijelom onih individua kojima je želja za znanjem ulaznica u bolju budućnost, a širenje horizonata ne znači osvajanje teritorija u fizičkom smislu nego viših razina svijesti, tolerancije i ljubavi prema svakom životu. Ne osuđujte druge ako niste u stanju osuditi sebe. Informirajte se, saznajte, učite i dijelite. Osama je napravila dovoljno zla, vratimo se u kulturno-društvene prostore i dijelimo radost života. Jer bez kulture i umjetnosti, život bi bio samo puko plaćanje računa i borba za preživljavanjem.
Granice postoje samo u našim glavama
Europa može biti dobra ili loša, ali ono u čemu je odlična i odlučna jest u čuvanju temeljnih ljudskih sloboda i prava. Uskoro će najveća opasnost za slobodu dolaziti iznutra – a manifestirat će se u autocenzuri. Pravo na različitost, pravo na neslaganje, ali bez prava za povredom i silom. Što se više otvaramo, to se više zatvaramo. Paradoks koji bi trebao biti alarm. Alarm za buđenje i djelovanje.
Isto tako, nemojte izjednačavati kulturu i umjetnost – kultura je puno širi pojam koji uključuje i kulturu ophođenja, života općenito… Tko smo mi da kažemo da je naša kultura najbolja? Nama možda jest, ali samo ona kultura temeljena na slobodi izbora ima smisla i budućnost. I takva, na tim temeljima mora biti “naša kultura” – ona koja je toliko jaka sama u sebi da se ne boji preuzimanja, spajanja. Jer kulturu (pre)nose pojedinci, a samo slabići, neznanje i nevjera u samoga sebe stvaraju paranoju koja može imati kobne posljedice. Ljudi su temelj nacije. A ako je temelj klimav, nesiguran ili nestabilan…
Živi i pusti da žive. Bit ćemo jači i to će biti dobar temelj za budućnost. Granice postoje samo u našim glavama, a kao i nacionalne granice često su opkoljene predrasudama, neznanjem i strahom od drugačijeg.
Mir i ljubav ne bi trebale biti samo floskule, već osobni cilj svakoga od nas. Ali moramo biti spremni i braniti svoje slobode i pravo na različitost. Takva su vremena. Svaka čistoća završi u krvi, prepoznajmo i riješimo se i vlastitih takvih kukolja. Živjet ćemo ljepše i sigurnije u svijetu koji je i tako nepredvidiv i opasan. Neka nam ovo što se događa bude alarm koliko je opasno biti konj koji gleda u samo jednom smjeru i koji ne poštuje drugačijeg u bilo kojem kontekstu. Jer upravo taj bi uskoro mogao postati tvoj suborac u borbi i za tvoja prava. Osim ako ga prvo ne ubodeš nožem.
