Nekada davno, prije mnogo godina, kaže usmena predaja, mladi su
dane provodili na Korzu, sjedeći na izlogu Generalturista ili s
one druge strane, kod Borova. Ništa se posebno na glavnome
varaždinskom trgu nije događalo. Biti tamo, pričati s
prijateljima i poznanicima, našetavati se od jedne do druge
skupine koja ne radi ništa, ‘špehati’ curu ili dečka koji ti se
sviđaju, dobacivati nešto prolaznicima ili paradirati okolo s
cigaretom u ustima bilo je, kažu, dovoljno. U glasovima onih koji
pričaju o tim vremenima odjekuje zvuk koji razotkriva –
doživljaj.
Kojih dvadesetak godina kasnije, ali također davno, Korzo je
prestalo biti ‘in’. Mladi su dane provodili sjedeći na drvenoj
‘rešetki’ postavljenoj u središtu Trga Miljenka Stančića, a
zapravo umjetničkoj instalaciji jednog varaždinskog umjetnika.
Biti tamo, pričati s prijateljima i poznanicima, sjediti na nekom
dijelu te drvene matrice pa povremeno promijeniti polje unutar
nje, i opet, naravno, smjerno pogledavati curu ili dečka koji ti
se sviđaju, bilo je, kažu mnogi, dovoljno. I u glasovima onih
koji se sjećaju tih vremena također odjekuje zvuk koji razotkriva
– doživljaj.
Vječna mantra o trulome gradu
Mnogo se toga promijenilo u međuvremenu. Nova vremena donosila su
promjene u uređenju grada i životnim navikama, a s novim
generacijama došla su i nova mjesta na kojima su one provodile
vrijeme i stvarale svoje priče koje će jednoga dana pričati
drugima glasom koji razotkriva – doživljaj.
Primijetit će tada mnogi među njima kako su im u sjećanja
najsnažnije urezani detalji koji ni po kakvim izvanjskim
obilježjima nisu nimalo posebni i koji ne mogu poslužiti kao
podloga ni za kakvu zanimljivu priču. Pratit će ih to prokletstvo
doživljaja za koji ne postoji način za prepričati ga drugima osim
možda stihovima čije pravo značenje zna samo pjesnik, doživljaja
koji izranja iz sjećanja tek kada se okreneš unatrag, postajući
svjestan važnosti toga trenutka kada se nije događalo – ništa.
Ili se tako barem činilo.
Varaždin je truli grad, kažu mnogi. U Varaždinu se ništa ne
događa. U Varaždinu nemaš gdje izaći. Te tvrdnje vezane uz ovaj
grad ponavljaju se kao mantra već desetljećima, ne zna se točno
koliko dugo, vjerojatno otkako je ‘kultura izlazaka’ u potpunosti
zaživjela i na ovim prostorima. I koliko god se ponuda događaja
namijenjenih provociranju doživljaja i iskustava povećavala ili
smanjivala, taj osjećaj prevelikog broja ljudi, podjednako i
stanovnika grada kao i njegovih gostiju, ostao je uvijek isti.
Etiketa prekrasnog, ali dosadnog grada
Ta sudbina Varaždina da nosi etiketu prekrasnog, ali dosadnog
grada čini se kao nešto što nisu uspjela promijeniti ni najveća
događanja koja su povremeno u njemu pronašla svoje mjesto. Nakon
što je primjerice Carlos Santana prije koju godinu odsvirao
posljednji ton na svojemu koncertu u Varaždinu, ovaj je grad
ponovno, gotovo trenutno, postao isti onaj stari dosadnjaković
kakav je bio i par sati prije.
Ista je sudbina zadesila naš Varaždin i nakon nastupa Boba
Dylana, Manic Street Preachersa, Solomuna Burkea, The Animals…
Ista takva sudbina zadesi Varaždin nakon svakog održanog
Špancirfesta, koji svojom uspješnošću u oživljavanju gradskih
ulica i trgova tijekom tih deset dana već desetljeće i pol
nastoji uvjeriti Varaždince da njihov grad nije grad bez
sadržaja. Ali po odlasku i posljednjeg turista, uličnog
zabavljača i glazbene zvijezde, Varaždinci opet zatvore prozore i
navuku zastore. Ulicama u noćnim satima, podjednako i radnim
dijelom tjedna i vikendom, ponovno se čuje tek bat koraka – pasa.
I takav poredak stvari i opću percepciju ne uspijeva promijeniti
nikakvo bogatstvo programa. Ne može to promijeniti ni brand poput
Varaždinskih baroknih večeri ni nastup vrhunskog korejskog zbora
u katedrali, ne može to promijeniti ni fenomalni Groove On ni
cijeli niz odličnih koncerata na Kazališnom trgu, ni Rogoz ni
Elephant, na to ne može utjecati ni Šuškavac kolektiv ni cijeli
niz drugih kreativaca i organizatora, ni umjetna plaža na
Kapucinskom trgu pa ni svirke Careva ili Prvog aprila
namijenjenih ‘širim narodnim masama’ na Stančićevom trgu, ne može
to promijeniti ni odlično pogođen festival varaždinskih dvorišta,
nemoćni su i popularni Kerekesh teatar i cjelokupna produkcija
Hrvatskog narodnog kazališta, a kamoli onda program Gradskog
muzeja, koliko god bio raznolik i zanimljiv…
I dalje sve ostaje isto.
Što zapravo gradu udahnjuje život
Zašto se to događa, nema jednostavnog odgovora. I gotovo svatko
ima svoje objašnjenje, u pravilu parcijalno. No, ono što prečesto
zaboravljamo je da životnost gradu ne daju programi koji se nude,
nego ljudi koji ih konzumiraju. I, još bitnije, gradu dušu
udahnjuje život koji se odvija upravo u vrijeme kada nikakvih
sadržaja nema.
I Varaždin je tako, prije svega, ono što se u njemu događa kada
se ne događa – ništa. A ako je Varaždincima u Varaždinu dosadno
kada se ne događa ništa, onda problem nije u Varaždinu. Problem
je u stanovnicima. Dosada, naime, izvire iz duše, a ne iz manjka
sadržaja koji je mogu nahraniti. Ili, kako je to netko nekad
negdje rekao: dosada je pustoš duše.
Je li vam zaista dosadno u Varaždinu? Za početak, da
parafraziramo jednu rečenicu iz gradskog turističkog prospekta:
pozvani ste na otkrivanje i uživanje. Sebe.
