Najteže su one bitke koje vodimo sami sa sobom. Tada nema protivnika, nema nekoga na koga možemo iskaliti svoje frustracije, opaliti ga šakom u lice, nema ringa i nema pobjednika. A gubitnika?
S vremena na vrijeme treba stati. Ne doslovno stati na sredini ceste kao magare koje ne zna bi li lijevo ili desno pa ga na kraju lupi auto. Nego stati, zaustaviti se. Sam sa sobom i pred sobom zapitati se – tko sam, što sam i kamo idem. Naravno, pod uvjetom da to uopće želimo. Neki, naime, toliko stoje na mjestu da bi trebali početi plaćati spomeničku rentu.
Treba i takvih ljudi na ovom svijetu, netko treba okretati kotačiće, ali treba i onih koji će kotačiće podmazivati i popravljati, eventualno nadograđivati. To se postiže osobnim napretkom, jer bez osobnog napretka nema ni društvenog. Kada nam je vruće pijemo hladno, kada nam je zima stišćemo se uz radijatore, kada nas boli noga uzmemo tabletu, ali kada ne znamo što bismo sami sa sobom?
Neki tada piju, drogiraju se, kockaju, neki igraju igrice, neki maltretiraju susjede i osoblje u kafiću, neki prazne frižider prije nego ga napune, neki čiste kao manijaci, neki rađaju djecu. Sve te i još puno drugih stvari zapravo nam služe da nas odmaknu od onog očitog – život u svojoj osnovi nema smisla većeg od onoga kojeg mu mi damo.
Nema neke veće istine koja će nas spasiti. Ta staklena zemaljska kugla po kojoj tako sigurno koračamo samo što se nije urušila. Svakome od nas. Taj iskonstruirani svijet sigurnosti, ta izvanjska potvrda za kojom tragamo i koja nam se svaki puta izmakne iz ruku kada ju pokušamo uhvatiti zapravo je najbolji dokaz da je sve obmana. A jedino je vrijeme vječno. Taj naš prijatelj i neprijatelj istovremeno.
Kako okrenuti kotač vremena u svoju korist? Najbolje je odmaknuti se, očistiti um i čekati što će ga napuniti. Žrtvujući tjedan ili dva možemo spasiti vlastiti život jer ćemo ga kasnije živjeti kvalitetnije, kada i ako dokučimo što nas veseli i što želimo. A to će nam donijeti sreću, svjesnije i savjesnije “trošenje” vremena, smislenije bivanje. Jer nećemo smisao tražiti u drugima, drugome ili drugačijem – nego sebi.
Reviziju je najlakše napraviti ako se odmaknemo od svakodnevice. Iako većina nema taj luksuz da otputuje na more, jer naše hrvatske aute s hrvatskim registracijama prema moru voze stranci, udahnite na trenutak ovdje i sada. Ponekad je najbolje što možemo učiniti – da ne radimo ništa. I tada da napravimo nešto za sebe. Upravo to često je i najteže. Učiniti nešto za sebe. Upoznati se ispočetka. Zato je, da bismo radili na sebi, najbolje ponekad otići u had. Pogotovo ljeti.
Novogodišnje odluke ili korizmena odricanja ne mogu se usporediti s ljetnim čišćenjem. Samo ako hlad zamijenite hadom, samo ako postignete minimum i umjesto jednog dana u moru, okupate se u vlastitim žudnjama, željama i prošlosti, možete imati sunčanu budućnost. Maksimum podrazumijeva minimum.
Već kada jesen pokuca na vrata preuzme nas ritam koji ne dozvoljava pauzu ili introspekciju. Uzeti vremena za nove planove, želje i budućnosti, kako bismo kao školarci dočekali jesen sa sasvim novim knjigama u torbama i spremni za novi nivo, to je dobro iskorišten ljetni had.
No treba paziti da se ne padne u zamku – ustajala voda radi mulj, a valovita brusi kamen. Da bi valovi bili pravi – voda mora biti čista. I zato je važno stati – da ju očistimo, ne da se ‘umuljamo’. Da uhvatimo bonacu prije nego ćemo se zaljuljati.
U ovoj našoj iskonstruiranoj zapadnjačkoj kulturi lažne sreće, kulturi izopačenog morala, licemjernog dušobrižništva (čast pojedincima!), nerijetko ne pridajemo dovoljno pažnje tim životnim trenucima kada smo sami i kada smo ‘dolje’. To je (samo) stanje. Stanje duha. To nije život. Bio on smislen ili ne, moramo naći nešto za što ćemo se uhvatiti. Imati neki cilj. Bio cilj vječni život, bolji posao, budućnost našoj djeci, izlet u Sloveniju ili odlazak na neki koncert. Čim misli zaokupimo takvim stvarima, slabije čujemo lomljenje stakla po kojem gazimo.
Doseći minimum da bismo mogli maksimum. Nema druge. Život je amplituda. Val ne bi bio visok da nije nizak. Ne bi bonaca bila pojava da ne postoji cunami – bila bi prirodno stanje stvari. Zato kada smo dolje – moramo ići još niže, a sve kako bismo se kasnije popeli još više. Što smo niže bili, više ćemo ići. Suprotnosti se ne samo privlače, već i nadopunjuju. A to se zove osobni napredak. Rast.
Da je život prolazan i nepredvidiv najbolje dokazuje (samo jedan u nizu) slučaj psa Melija. Ima li ta priča smisla? Nažalost nema. Dokazuje da ima dobrih ljudi, dokazuje das ima onih koji će se prije smiliti nad psom nego nad čovjekom, dokazuje da postoji zli ljudi koji iz vlastite životne nelagode i neprilagođenosti, iz straha da pogledaju u sebe, ranjavaju druge, ubijaju i kažnjavaju i ne biraju sredstva u tome. Rade to riječima, pištoljima, slovima, rukama. A mi ostali govorimo si laži, svaki onu s kojom nam je lakše zaspati – bila je to sudbina, tamo mu je bolje, sada je među anđelima…
