Ledeno je bilo u sinagogi. Dva je dana trajalo olujno nevrijeme
prošli tjedan. Miševi su izgrickali vreću za spavanje pa mi kroz
rupe ulazi hladan zrak noću. Toliko mi je bilo hladno da nisam
očistila ni tanjur od ostataka grah variva i kranjske kobasice iz
studentske kantine. Cijeli se tanjur crnio od žohara podsjećajući
na poklopac lijesa. Probudila sam se na vrijeme da kamenom
pogodim štakora koji je pokušavao pojesti moju kornjaču Rebeku u
akvariju.
Nazvala sam plinsku tvrtku.
– Dobro jutro, molim Vas da mi uključite grijanje, Augusta
Cesarca 11.
– Čekajte, provjerili bumo – rekao je službenik i stavio me na
čekanje.
Svirala je pjesma “Došel bum doma, sel si bum pod brajde”.
– Halo! Pa vi nemate priključka! Kak da vam pustim plina?
– Složite mi priključak pa onda uključite grijanje.
– Imate peneze?
– Da, ja sam bogata Židovka.
– Ček’, bum šefa pital – ponovo me stavio na čekanje.
“Popevali bumo sunce dok ne zajde…”
– Halo. Veli šef da ništa od toga. Veli da v gradu više nema
bogatih Židova. Nemreš ti preveslati glavnog veslača.
– Onda složite besplatno. Sinagoga je kulturno dobro. Čula sam da
ste devedesetih besplatno dijelili plin i priključke.
– Jesmo? Ček malo – stavio me na čekanje.
“Za rodnu grudu i za brege naše.”
– Halo! Nismo davali bezveze. Samo našim Zagorcima kaj su imali
kleti. Klet je kulturno dobro – poklopio mi je.
Štakor se inatio u pokušajima da pojede moju Rebeku. Bacila sam
na njega kranjsku kobasicu s tanjura. Žohar je zamlatarao
krilcima poput galeba Jonathana Livingstonea. Kobasica je
pogodila štakača, a žohar je pao u akvarij. Rebeka ga je pojela s
guštom.
Ovo je dno dna, pomislila sam. Više nemam ni za ručak u kantini.
Nisam dobila honorar jer mi prošla kolumna nije dobila dovoljno
lajkova, a čekaju me i ispitni rokovi na Sveučilištu Sjever.
Treba doći do Koprivnice.
Pala sam u depresiju kao pjesnikinja Sylvia Plath nakon
uredničkog posla u magazinu “Mademoiselle”, rastrzana između
studiranja, pisanja poezije i prilično jakih društvenih ambicija.
Samo se nadam da neću završiti kao ona, gurnuti glavu u pećnicu i
otvoriti plin. Uostalom, ja i nemam plin.
Iz samosažalijevanja prenuo me urednikov poziv.
– Otiđi na tribinu “Kuda ide (Termo)plin”.
– A di je Alan?
– Policija ga je odvela na obavijesni razgovor zbog pedofilske
bradice.
– Hoću li dobiti honorar?
– Ako napraviš dobre bilješke.
Tribina je bila u županijskoj palači. Sjela sam pored Zlatka
Oršuša, predsjednika romske manjine.
– Lačo dive, Zlajo.
– Šalom Alejhem, Rahela, šta ćeš ti ovdje?
– Došla sam vidjet hoće li mi uvesti plinski priključak u
sinagogu.
– I ja sam došao čuti hoće li potegnuti mrežu do romskog naselja.
Ivan Topolnjak govorio je kako bi bilo super da Grad proda udjele
u Termoplinu, Goran Habuš govorio je kako bi bilo super da Grad
proda udjele u Termoplinu, a nitko ništa nije govorio o
besplatnim priključcima.
– Alo! – privukla sam pozornost – Jel može plin do sinagoge i
Strmca?
Svi su najprije utihuli kao kuharice u kantini kad ih pitaš zašto
je žohar u juhi, a zatim prasnuli u smijeh kao dožupan Alen Kišić
na Kerekešovoj predstavi.
U Zlatku se skupljao bijes. Ivan Topolnjak činio se kao
najzrelija osoba u prostoriji pa je odlučno prekinuo zajebanciju.
Prostrijelio je pogledam svakoga ponaosob i nastavio s tribinom.
– Ne pitajte kuda ide (Termo)plin, mi znamo kuda ide, radije
pitajte kuda ide energetika – ljutio se.
– Ne kaže se “kuda ide” nego “kamo ide”! – u znak protesta
povikao je Zlatko.
– Kada kažeš “kuda”, to se misli na smjer, znači kroz Strmec,
kroz sinagogu, a kada kažeš “kamo”, to se misli na cilj. Vi očito
mislite na potonje, a to znači da ste pogrešno dali ime tribini –
objasnio im je.
Zlatko je iz džepa izvukao pola ljuske oraha, kroz nju provukao
crveni konac i zavezao čvor.
– Ovo je kletva da dozoveš nekoga k’o je mnogo daleko – rekao je
svečano i svi su zapljeskali, ali ne zato što im se svidjelo,
nego zbog automatizma.
To je Pavlovljev refleks. Kad čuju patos u nečijom glasu,
birokrati se ili uhvate za srce ili počnu pljeskati.
Orahovu ljusku Zlatko je stavio u čašu vode koja je bila na stolu
i kažiprstom počeo namatati konac.
– Dođi meni preko kopna i mora, o ruski Gazprome, dođi u
Varaždin, Ganinom ljubavlju zaklinjem te! – povikao je.
Začula se grmljavina iako je vani bilo vedro. Povelja o
prijateljstvu Rusije i Varaždinske županije pala je sa zida i
razbila se kao snovi esdepeovaca i haenesovaca o prodaji
Termoplina hadezeovcima.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
15.7.2015.
