Epizoda: Volim muzej
Svaki izlet ima svoje ciljeve i obrazovno – pedagoško opravdanje. Destinacije učitelji pomno planiraju kako bi učenici na terenu vidjeli i doživjeli ono što i o čemu u školi teoretski uče. Najčešće su odredišta izleta prirodno – zemljopisne posebnosti Lijepe nam naše, mjesta s mnoštvom kulturno – povijesnih spomenika i muzeja te rezervati prirode.
Uglavnom, učitelji vode učenike na mjesta koja će im koristiti u učenju i nastavi. Što se samih učenika tiče, oni bi najvjerojatnije bili zadovoljni i sa samo dvije solucije – da se voze autobusom u krug po Međimurju i uopće cijeli dan ne izlaze iz autobusa, ili da ih se doveze do neke livade i tamo pusti kuda koji mili moji. Interes koji učenici pokazuju prema muzejima i kulturno – povijesnim sadržajima ravan je interesu prema uzgoju stjenica u vlastitom krevetu.
Prirodne ljepote
Kad se učenici iskrcaju na odredištu koje uključuje prirodne ljepote, npr. na Plitvičkim jezerima, nakon obaveznog prvog selfija u nekoliko poza da se vidi u pozadini mjesto snimanja slijedi usklik ushićenja ljepotom prirode, dobar stari hrvatski pridjev “VAUUUU”. A onda počinje: “A koliko moramo hodati? A joooj gle blato, imam nove starke, budu mi se zmazale! (jer je djevojčurak mislila da ide na Korzo, a ne u prirodu) Eeeek kak je sklisko! Isuse koja gužva!” I sl. kukanja, gunđanja, zapomaganja.
Učitelji na izletu na Plitvice izgube minimalno 5 godina života u samo 3 sata šetnje. Zato što treba paziti da netko nekoga ne gurne u vodu ili da ne bude gurnut ili da trapavo ne padne. Treba paziti da svi ostanu na broju i na gomili, da se netko ne izgubi u toj hrpi stazica i mostića – prebrojavanje kod svakog slapa i u hodu je neminovno. Treba otrpjeti svo to gunđanje i zapomaganje. I naravno, treba znati gdje je koji WC. U šumi.
Kulturno – povijesni spomenici
Učitelji vode učenike razgledavati dvorce, palače, spomenike. O tome uče na nastavi. Pa da ih vide i uživo. I onda ih odvedu u npr. Veliki Tabor. Krasan dvorac. Samo, treba do njega svladati uspon na brdo gdje se dvorac nalazi. Zato jaukanje počne već nakon 50 metara od autobusa. Kad se svlada brdašce koje u očima učenika bez kondicije izgleda kao osvajanje Mount Everesta, slijedi vođeno razgledavanje dvorca.
Kustosica priča li priča, slušaju je samo učiteljice (jednim uhom i jednim okom jer drugo uho i oko služe za nadziranje učenika) i par zainteresiranih učenika koje se može nabrojati na prste jedne ruke. Ostali ko leptirići lepršaju po prostorijama dvorca uglavnom nezainteresirani za povijest istog. Eventualno ih razbudi neka zgodna pričica ili legenda dramatično ispričana od već očajnog kustosa koji poseže za zadnjim oružjem kako bi privukao pozornost. Prebrojava ih se u svakoj prostoriji dvorca. Najčešće pitanje učenika je: A gdje je WC?
Muzeji
Odvesti malce od prvog do četvrtog razreda u muzej je hrabro. Međutim, u muzejima već znaju dozirati informacije toj skupini učenika pa se prvih sat vremena u bilo kojem muzeju još i preživi. Rečenice: “Ne diraj!” i “Gleda se očima, a ne prstima!” u muzejima su učiteljima nižih razreda ko mantra… ponavljaju ih sa i bez razloga. Iz navike. Ipak, i uz svo ponavljanje da se ne dira, eksponati u muzeju nakon prolaska ekskurzije ljuljaju se kao da su upravo pretrpjeli potres od minimalno 9 stupnjeva Merkalijeve ljestvice.
Odvesti pubertetlije u muzej je ludost. Nema tog kustosa koji bi tu sortu zainteresirao za eksponate u muzeju. Sedmaši / osmaši u muzeju u najboljem slučaju sjednu na prvu klupicu i šute i ne miču se. Zamrznu se i spremni su na zavjet šutnje samo da ne moraju hodati po muzeju. U najboljem slučaju. Ako se pak učitelj zainati da ih kulturno uzdiže i natjera ih na muzejsku šetnju, slijedi natezanje da obrate pozornost i rečenice: “Šuti!”, “Slušaj!”, “Gledaj!”… kao da mora objašnjavati da osim hormona imaju i osjetila.
Kod vođenja ove skupine kustosi ili čupaju kosu očajni što ih nitko ne doživljava ili pričaju svoje bez obzira sluša li ih tko ili ne. Prebrojavanje je većinom samo jednom, na izlasku, jer dobar dio njih sjedi nepomično na prvoj klupi do izlaznih vrata sve dok ih ne uvjeriš da je razgledavanje gotovo i da idu van iz muzeja. Najčešće pitanje u muzeju je: “Gdje je WC?”
Povratak
Na kraju svakog izleta, učenici su “prepuni dojmova”, ruksaka bez sendviča, punih trbuha (slijedi povratno povraćanje hrane u autobusu, ovaj put masovnije jer su natrpani svim i svačim, a i najčešće zaborave popiti tabletu protiv mučnine) i bogatiji za hrpu suvenira sumnjive kvalitete, najčešće do zuba naoružani kičem.
Jer, nije red vratiti se doma s lovom koju su dobili kao džeparac. Kupuju sve! Gumene paukove, ljigavce, gumice i ostale ukrase za kosu, plastične narukvice, a oni koji se uspiju sakriti od učitelja – puške i noževe. Plastične naravno. Suveniri Made in China. Autohtoni hrvatski suvenir. Kramari zadovoljno trljaju ruke kad vide autobus pun djece. Pogotovo oni u Mariji Bistrici. Ti nanjuše ekskurziju na kilometre.
Dakle, u trenu kad autobus stane natrag pred školom, kad se učenike preda u ruke roditeljima koji napokon mogu ispustiti mobitele iz ruku (jer roditelji svoju djecu na izletu zovu cijeli dan kao da ih nisu vidjeli tjednima, a ne od jutra), može se čuti tresak, bučan tresak ogromnog kamena koji učiteljima tada padne sa srca.
Svi su učenici vraćeni živi, zdravi i veseli. Adrenalin može popustiti. Učitelji ižmikani, iscijeđeni i iscrpljeni teturaju kući i ponavljaju “Nikad više”… sve do novog izleta. Jer, da nemaju mrvicu autodestruktivnosti u sebi, ne bi bili predani učitelji.
