Mala grupica ljudi zauzela je svojom glasnoćom cijelu Uršulinsku ulicu. Nisam sklona prisluškivati razgovor drugih ljudi jer se plašim što bih mogla čuti, ali ovdje ni ruke na ušima ne bi pomogle.
Bili su mi jako simpatični. Tri mladića i tri djevojke u ranim dvadesetima. Poprilično dotjerani, nešto između svatova i večernjeg izlaska. Vrlo glasni, ali ja ionako prezirem sve koji sputavaju nečiji smijeh pa sam ih pogledavala s osmijehom. I onda mi se taj osmijeh na licu najprije smrznuo pa ukiselio i na kraju prešao u ravnu stisnutu crtu. Ali nisam ja jedina koja je tako reagirala. Mom sinu se lice izdužilo od tuge.
“Nikad ne bi udaril žensku… (mala pauza radi jačeg dojma što slijedi) rukom! Ali nogom…”
Smijeh triju djevojaka
Nakon prvog djela rečenice nastao je sveopći muk kao da je mladić u plavo bijeloj kariranoj košulji izgovorio nešto neoprostivo, ali se zato nakon kraja njegove izjave prolomio smijeh. Glasan, bučan smijeh. Smijeh triju djevojaka koje su bile u njegovom društvu.
Pretpostavljam da sad dižete obrve u čuđenju (ako ne izgovarate neku prostotu uz to) zašto tako značajno pišem o vicu, šali, fori, zajebanciji… Zašto? Zato jer sam se osjetila povrijeđenom. Osjetila! To nije programirana reakcija. To se dogodi spontano i raspoloženje vam se promijeni u sekundi, iz pozitivnog stanja prelazite u negativno – i to dok trepneš. Dovoljno je pola rečenice i jedna nedovršena.
Mladić je, naravno, istu “foru” ponovio tri puta, a djevojke su svaki put odgovorile smijehom. Kasnije sam tu epizodu prepričala drugima i prva reakcija koju sam dobila, bila je: “Kad su glupe!”
Kada šala prestaje biti šala?
Glupe? Kako glupe? Zašto su glupe one koje se tomu smiju, a ne on koji to tako važno priča? Ne volim koristiti pridjev “glup” olako. To je jedna prilično teška riječ. Ako mi ne vjerujete, pitajte ljude kojima se to često govorilo u djetinjstvu. Vrlo dobro poznajem osobu koja se zbog te jedne jedine riječi još uvijek osjeća manje vrijedno i s vrlo malo poštovanja prema samoj sebi.
Razmišljam o toj epizodi već danima jer ona otvara više pitanja, ali jedno je glavno – kad šala prestaje biti šala? Vicevi su bazirani na stereotipima i predrasudama. Vicevi o plavušama, udanim ženama, punicama, o raznim narodima (Bosanci, Slovenci, Nijemci…) itd. Po tome su i seksistički vicevi bazirani na stereotipima i predrasudama. Jesu li?
Što nam “vic” koji sam navela govori? Prvo: savršeno je u redu tući žene. Drugo: savršeno je uredu tući žene nogom. Treće: normalno je tući žene. Četvrto: savršeno je normalno i uredu da muškarac tuče ženu.
Stereotipi i predrasude? Je li vam još uvijek smiješan taj vic?
Zamka seksističkog humora
Seksistički humor vodi ka olakom shvaćanju i toleranciji prema diskriminaciji žena. On, što je najgore, otkriva duboko ukorijenjene predrasude o položaju koji pripada ženama u društvu. Daleko više ljudi će se zgroziti (ili barem osjetiti nelagodu) slušajući rasističke viceve nego seksističke.
Ima još nešto u svemu tome. Posao kojim se bavim zahtjeva pronalaženje i pokazivanje svih mogućih vrsta komunikacije. Kad kažete da se osjećate loše kraj neke osobe iako vam nije rekla ni fizički učinila ništa nažao, ja vam vjerujem. Jeste li se ikad osjetili povrijeđeni nakon običnog “dobar dan”?
Zašto sam se ja uvrijedila na vic izgovoren od tipa kojeg ne poznajem? Zašto nisam zaključila da, jadan, nije dovoljno promislio prije nego je izgovorio nešto takvo? Bi li taj vic, da ga je izgovorila neka druga osoba, bio manje uvredljiv? Vjerujte mi, ne bi! Da li biste vi pred svojom djevojkom plave kose pričali viceve o plavušama? Mislite da je to u redu? I mislite da se ona nebi uvrijedila? Mnogo, mnogo pitanja…
Zacementirano u patrijarhalnom
Seksističke “šale” na račun žena su duboko zacementirane u našem patrijarhalnom društvu. Toliko da ih zapravo ne doživljavamo strašnima. Možda neka žena na trenutak i osjeti ubod u srce (trbuh, glavu, kako koja), ali brzo prelazi preko toga jer to je ipak šala, fora, zajebancija, to nije stvarno, hahaha (još boli, ali proći će), ma nije on takav, samo zabavlja društvo, hahahaha, daj se sjeti nekog vica o muškarcima, hahaha, nema ni jednog općenitog vica o glupim muškarcima (hoćemo već jednom preći na nešto drugo?!).
Potreban je mali korak od ignorancije do osvještavanja. Ja sam ga prošla i sad mi je urođeno dopustiti osjećajima da isplivaju na površinu. Ako nešto potiskujemo, ne znači da ne postoji. Plavuše itekako potiskuju negativne osjećaje kad su vicevi o njima (pogotovo pred njima!) u pitanju. Zato jer nas uče da je vic vic i nema ništa loše u tome! Kako, kvragu, nema kad me vrijeđa?! Onome tko je prošao udarac nogom (ili milosrdno rukom!) takav vic ne može biti smiješan! A ne bi trebao biti smiješan ni onome tko ga nije doživio (napravio) u stvarnosti.
Povlađivanje muškarcima
Eto, sada vam feministica uništava volju za životom jer zbog svoje ogorčenosti ubija svaku šalu…
Vratimo se “glupim” djevojkama s početka priče. Zašto su se tri puta za redom smijale na nasilje nad ženama? Zato jer je to zabavno? Zato jer su glupe i ne shvaćaju da se radi o banaliziranju (i dopuštanju) nasilja na ženama?
Ne. Veliko NE. Smijale su se zato jer im se tip u plavo bijelo kariranoj košulji sviđa. Zato jer znamo da moramo povlađivati muškarcu koji nam se sviđa. Moramo biti umiljate, drage, vesele i poklanjati mu pažnju bez obzira na sranja koja govori. Moramo se smijati šalama iako nam nisu smiješne. Iako nas vrijeđaju. Moramo se smijati da bi mu se dopale.
Jer ako se ja ne nasmijem, onda će mu se dopasti ova kraj mene. Zato se brže bolje smijem. Užasno mi je smiješno! Vic je brutalan, ali je dobar, jer on zapravo na taj način ne razmišlja. Ne bi on nikad tako mislio. Ne bi me on nikad udario. To se događa drugima. Onima koji su toliko zatvoreni da se ne mogu smijati na brutalne viceve.
