Sjedimo Kulturna Posvuduša i ja neki dan u lokalnoj slastičarnici i pričamo o tome kako dolazi ljeto i kako moramo na dijetu.
– Imaš čokolade na ustima.
– Još?
– Još za cijelu žlicu.
– Mislim da bi trebale početi vježbati.
– I ja mislim.
– Za sebe ili mene?
– Za zdravlje.
– Neki dan sam vidjela jednu dobru foru. Do 35. se vježba zbog izgleda, a poslije zbog straha od smrti.
– Mislim da bi se uvijek trebalo vježbati zbog izgleda.
– Izgleda da – da.
– I kad počinjemo?
– Danas navečer.
– Ali danas idemo na otvaranje izložbe.
– Onda sutra.
– Sutra idemo u kazalište.
– Onda prekosutra.
– Prekosutra idemo na koncert.
– Onda jučer.
– Daj onda barem dan nakon jučer.
– Veli se dej after jesterdej.
– Ne veli se.
– Gle!
– Što?
– Piše na super brzom internetu da ne trebamo vježbati!
– Kako to misliš?
– Možemo si kupiti tablete!
– Ma daj!
– Ozbiljno, evo pročitaj!
– Daj mi ti pročitaj, ne volim čitati.
– Piše da s dvije tablete dnevno možemo smršaviti deset kila u deset dana.
– Ja to ne vjerujem.
– Ti u ništa ne vjeruješ!
– Vjerujem.
– U što?
– U ništa.
– Eto. Praviš se sad još i pametna.
– Ja se uvijek pravim.
– Ja mislim da obilaženje kulturnih događaja ne pridonosi našem planu.
– Zašto?
– Zato što se tamo uvijek najedemo previše.
– I napijemo.
– A i zasitila sam se kulture.
– Kako se možeš zasiti kulture? Pa nije to čokolada.
– Vidiš, čokolade se nikad ne zasitim!
– Palo ti je malo čokolade na bijele hlače.
– Nije problem, imam deterdžent u torbi.
– Idem ja naručiti čašu vode da odmah to operemo.
– Stani!
– Što?
– Nemam omekšivač!
– Imam ja u torbi tri litre, miris azura.
– Odlično! Naruči nam odmah još dvije pive.
– Nema tu pive.
– Kako nema pive?
– Nema, ovo je slastičarnica.
– Idemo onda u neku birtiju.
– Ja ne idem po birtijama.
– Ideš. Vidjela sam te.
– Nisam to bila ja, to je bila moja šuma.
– Bila si, vidjela sam te. Družila si se s nevidljivom Nelom.
– Misliš onom koja ima grudnjak košarica G?
– E, točno ta.
– U pravu si. Bila sam u birtiji. Baš si kao sveznajuća Stela. Ali to znači da si i ti bila.
– Jesam. Čitala sam novi letak s akcijama i skrivećki promatrala ljude.
– Nije pristojno promatrati ljude, pogotovo ne skrivećki.
– A o čemu bih pričala s ljudima osim o ljudima?
– Misliš, promatraš ih i tražiš teme za razgovor?
– Da. Što je tko obukao, kako je hodao, kako se ponašao, što je pio. S kim je bio!
– Hoćeš li i za mene pričati da jedem čokoladnu tortu i pričam o dijeti?
– Neću. Za tebe ću pričati da voliš omekšivač s mirisom azura.
– Ali ne volim.
– Voliš!
– Ne volim.
– Imaš ga u torbi.
– Bio je na akciji.
– Nemoj zaboraviti da moramo kupiti tablete.
– Neću. Dan poslije uvijek je dobro popiti tabletu, riješiš se trbuha.
– A prljave bijele hlače opereš u deterdžentu tako jakom da uklanja i mrlje od krvi.
– I od roštilja.
– Jao! Pogledaj!
– Koga?
– Ako kupimo pet vrećica čipsa ulazimo u nagradnu igru – možemo osvojiti put na Azurnu obalu.
– Gdje je Azurna obala?
– Nemam pojma. Nije to važno. Bitno da igramo.
– Jako volim nagr(a)dne igre.
– I ja.
– Brže mi prođu dani.
– Skupljamo, kupujemo.
– Lijepimo naljepnice, nadamo se.
– Meni je to totalno super!
– A uvijek postoji šansa da nešto i osvojimo.
– Idemo na tu pivu?
– Idemo, idemo.
– Meni se ne ide na otvaranje izložbe.
– O čemu ćeš pisati ako ne idemo?
– To nisam ja, to je moja sestra.
– Nemoj se fulirati.
* Svaka sličnost sa svakodnevicom je slučajna. Nije ubijena nijedna reklama za vrijeme pisanja ovog teksta ni popijena nijedna tableta. Akcija za čips je izmišljena, a Azurna obala je u Francuskoj. Također nije istina da ljudi sjede i promatraju druge tražeći teme za razgovor jer ljudi dane provode u smislenim aktivnostima. Taj dio je čista fikcija. Također je izmišljeno to da postoji omekšivač mirisa azura i da se može smršaviti s dvije tablete dnevno. Potrebno ih je barem tri. Ironiju na besmislenu svakodnevicu također ne treba tražiti jer ona je očita. Sve ostalo je istina.
