Bili smo negdje blizu Varaždinbrega kad su droge počele
djelovati. Sjećam se da sam nešto rekla, možda “malo mi se vrti u
glavi, možda da ti uzmeš volan…”
Odjednom je svuda oko nas grozno grmjelo, a nebo je bilo puno
ogromnih šišmiša koji su jedrili zrakom i kričali i sunovraćali
se na bubu, koja je spuštenog krova jurila oko 120 kilometara na
sat prema Novom Marofu.
Onda se sve opet stišalo. Moj prijatelj Mile svukao je odjeću i
polijevao se Vindijinim jogurtom po prsima kako bi ublažio
opeklinu od žara cigarete koja mu je pala u košulju. Već je
prošlo 9.30 sati i znali smo da nećemo stići na vrijeme na svetu
misu u župnu crkvu svetoga Antuna Padovanskog.
Obilježavala se 20. obljetnica vojne operacije Bljesak i Oluja i
Mile je potvrdio dolazak. Njega zovu na sve takve manifestacije.
On je još uvijek tražio Hrvatski san.
– Tražio sam ga ’91., tražim ga još i danas.
– Kako to da si došao po mene?
– Da se malo opustiš. Pročitao sam te tvoje dvije kolumne.
Djeluješ kao da prolaziš lošu fazu – rekao je pružajući mi mojito
s dodatkom meskala.
Mile je stariji od mene, ima četrdesetak godina. Ne znam koliko
se dugo znamo, ali čini mi se kao oduvijek. On je kao
20-godišnjak otišao u rat i borio se posvuda. Njegove su ratne
priče zanimljive, nije totalni smor kao ostali. Za njega kažu da
je na koncertu u Zagrebu 1998. Jimmyju Pageu popravio kvar na
pojačalu pa je dobio nadimak Mile Hašišar, po pjesmi Zabranjenog
pušenja, jer i u toj pjesmi lik Pageu popravi pojačalo.
– Kad ti život postane zamršen, a štakori te počnu opkoljavati,
jedini istinski lijek je da se nakrcaš ogavnim kemikalijama, kao
u Oluji, a onda se odvezeš poput bjesomučnika iz Zagreba u Novi
Marof – dometnuo je.
Odlučili smo preskočiti svetu misu i direktno otići u Kulturni
centar Ivan Rabuzin na svečanost. Tamo smo najprije vidjeli neku
djecu, valjda su ih učiteljice dovukle da slušaju ratne priče.
Ulazili su ispred nas u veliku dvoranu.
Mile je počeo škripati zubima, znoj mu se cijedio s lica, plave
vene nabrekle su mu na vratu i sljepoočnici.
– UPOMOĆ! – viknuo je, a gradonačelnik Siniša Jenkač, pukovnici i
generali u prvom redu okrenuli su se prema njemu.
Miletove oči trznule su prema džepu košulje. Izvadila sam pljosku
iz džepa i izlila mu tekućinu niz grlo.
Piće je omekšalo LSD.
Novi Marof nije vrsta gradića u kojem smijete bez razloga
galamiti.
– Jesi li i ti vidjela ove gmazove kako gmižu i pužu prema
sjedalima?
– Jesam, Mile. I šišmiše isto – umirivala sam ga vodeći ga kroz
hodnik. On je u međuvremenu progutao dvije pilule.
Zastali smo pred zidom na kojem su bile fotografije poginulih
pripadnika 104. brigade.
– To su junaci – rekao je – ali polovica ovih ljudi koji tuguju
za njima, nisu junaci. Ali ne zamjeram im. Hrvatski san za
svakoga je bio i jest drugačiji. Dok su si oni sami pucali u ruke
i noge da bi dobili otpremninu i vojnu mirovinu, ja sam si pucao
u venu. Hrvatski san za mene je najbliže ostvarenju bio
devedesetih, kad je Vlada Republike Hrvatske na ulice puštala
tone opijata kako bi pacificirala narod i odvratila mu pogled od
privatizacije.
– A zašto tebe ne zovu da držiš govore?
– Zato što nitko ne želi “džanera” prihvatiti kao junaka.
– Kako to?
– Nas narkofile slali su na prve crte jer nismo imali djece,
perspektive ni obitelji, nitko ne bi tugovao za nama. Ako nitko
zbog tebe ne bi tugovao, kako možeš biti junak?
– Pa zašto im onda dolaziš na ove skupove?
Nekakvi pukovnici i generali počeli su se nizati za govornicom.
– Ako smo željeli pobijediti, nismo smjeli izgubiti – rekao je
jedan od generala, a Mile i ja počeli smo se smijati.
– Ra-ta-ta-ta, ra-ta-ta-ta! – Mile je “pucao” ustima praveći se
da drži strojnicu – Zato dolazim na skupove! – smijao se.
Njegovo zezanje nije se baš svidjelo onima u prvim redovima.
Netko je pozvao policiju.
– Zdimimo odavde do WC-a, a tamo ćemo zdimiti ovu vutru koju su
mi donijeli frendovi iz HRVCON-a s misije u Afganistanu – pokazao
mi je vrećicu.
Potrčali smo prema WC-u, a policajci za nama. Zaključali smo
vrata, a policajci su lupkali po njima.
– Otključaj! – vikali su.
– Pusti, pusti, ovo je nesporazum – odnekud se stvorio general
koji je do malo prije bio za govornicom.
– Sumnjamo da su počinili krivično djelo posjedovanja i
omogućavanja uživanja opojnih droga.
– Hajde da odjebemo iz ovoga gradića glavom bez obzira. Ove vreće
za smeće hoće nas ubiti – šapnuo je Mile.
– Ma to je Mile, naš junak iz Oluje! – proderao se general.
Mi smo već skakali kroz prozor i trčali prema bubi. Dosta nam je
bilo lažnjaka u uniformama. Osjećali smo se poput Jacka Trbosjeka
u bijegu pred Scotland Yardom. Kad smo napokon dovoljno odmaknuli
od njih, osjetili smo se duševno mnogo zdravijima.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
5.5.2015.
