Negdje u sredini VAFI-ja susjed i ja našli smo zajednički jezik koji nije znakovni. Ili, zapravo, baš – je. Naime, spremam se ja prije par petaka van. Točnije na posao. U kino. Imala sam uvod u plesni film s Vrumom. To je ono kad smo govorili na banane umjesto u mikrofon. Natočim vodu u kadu, obavim što trebam, izađem i taman da ću uzeti fen – evo ti, netko zvoni.
Mislim si – petak je navečer, tko je to? Znala sam da nije poštar jer nije zvonio dva puta, nego barem tri, četiri, pet, šest puta. Da nisu Jehovini svjedoci ili je došao zeko s jajima? (Opaska čitatelju: vrijeme radnje je petak prije Uskrsa – Veliki petak). Bilo je s jajima, ali ne zeko. Ni Jehovini svjedoci. Bilo je jaje na oko. Moje oko. Iliti – banana.
Iza zatvorenih vrata pokušavam objasniti da ne mogu sada, da nije zgodan trenutak. Da na sebi nemam ni Chanel 5. U međuvremenu sam kroz špijunku razotkrila misterij kucača i prepoznala susjeda koji živi ispod mene. Odgovora nema ni nakon šestog zvona i mojeg odgovora da ne mogu. Inače jako ljubazan gospodin. Sretnemo se tu i tamo u kockarnici. Šalim se. Ispred zgrade ili na stubištu.
Otvaram tek toliko da mogu staviti nos kroz otvor vrata, jer sam se sjetila da je nagluh, i reći da ne mogu sada. Zaderati se. A da je nagluh znam jer je tako rekao kad sam ga pitala da li čuje moje lude tulume koje imam s Dnevnikom. Ne čuje.
– Susjeda, pa kaj je to? Već tri dana mi curi voda u stan. Cijev je očito pukla!
Pitam se ja – ne zašto ja ili zašto baš meni, nego zašto tek sad. Ako curi već tri dana. Petak je, majstori ne rade, da je intervencija hitna – jest, ali osam sati navečer je. Petak. Vikend. I to. A mogla sam to još prije tri dana srediti! Susjedu sam obećala da neću koristiti vodovod dok ne dođu majstori. No vikend je, a ja ne mogu bez vode, pa sam krenula u akciju sama. A i slika razrovane kupaonice od “majstora” nije mi mila.
Nakon više puknutih cijevi i zaštopanih odvoda u zagrebačko-studentsko-trošnim stanovima zaključila sam da je očito problem u sifonu koji ne guta i da je povezano s kadom. Jer točno ispod moje kade njemu curi (išla sam pogledati, pozvao me odmah nakon provirivanja nosa kroz vrata). Što li je samo zaštopalo cijev? Moja kosa? Neeee. Soc od kave koji bacam u odvod. Neeee. Ruka mi je sutradan bila u sifonu do lakta. Kao da sam čistila maternicu od slonice nakon poroda. Tako sam se barem osjećala, ne znam kakav je osjećaj zapravo.
Kucam ja susjedu na vrata da provjerimo je li je sve u redu. Nitko ne otvara. Kucam opet. Ništa. Sutradan opet. I tako nekoliko dana. Ne želim koristiti vodovod više nego je nužno prije nego testiramo da li je sve u redu. Bez majstora. Jer moglo bi biti. Nije ni meni ugodno što curim. Kucam opet i ništa. Sve do jednog kucanja kad me kroz zatvorena vrata poslao u onu stvar iz koje smo svi došli. I nije maternica od slonice. Ali je slično.
OK, kužim. Kriva sam jer moj stan pušta, ni ja ne volim nepozvane kucače, ali ajmo riješit situaciju kako spada. Ne da se ni meni živjeti u strahu. Ili da soc bacam u kantu za smeće. Problem je bio, koliko saznajem, u međuvremenu prikupljajući infromacije iz raznih izvora, da je taj stan prije mene i novih cijevi stalno puštao zbog puknute cijevi koja se nije sankcionirala pa je njegova reakcija bila zapravo utemeljena više na višegodišnjem neugodnom iskustvu nego meni. Zaključujem čistom logikom.
Život nije med i mijeko, šunka i hren, već očito jaje na oko. No bez obzira na život, koji voli kuhati razne stvari, i bez obzira na druga jaja, ja sam odlučila da će moje biti tvrdo kuhano. I da će stajati u posudici sve dok ne istruni. Pa makar istruni! Neću biti ni mekano jaje ni ono na oko. Čekat ću.
I, zaista! Idem ja na VAFI i vidim susjeda kako nasred hodnika mijenja žarulju u stubištu.
– Sused, trebate pomoć?
– Ajd u p…. m…….
Salim se, nije. Nije rekao ništa. Ponovim ja opet: – Trebate pomoć?
Jer ne mogu ni proći pokraj njega. Onda shvatim da zaista ne čuje. I mislim si (uvjerim se) da nije ni onda čuo da sam kucala kad me poslao u slonicu. Odmah mi se vratio osmijeh na lice. Tada me primijetio i rekao – hvala. Više ne curi. Ispričao se da nije zbog mene tako reagirao, nego zbog onih prije. I, ne – ne treba ništa za popraviti štetu. Ni slučajno. Tih par kapi! Mahala sam rukama da me čuje i krenula na VAFI. Život je lijep J
