Razina političke kulture u Hrvatskoj izrazito je niska. Ralf Dahrendorf tvrdio je da se politički sustav može promijeniti za šest mjeseci, ekonomski za šest godina, dok je za političku kulturu i demokraciju potrebno šezdeset godina.
Nakon što je varaždinski gradonačelnik Ivan
Čehok na Županijskom sudu u Zagrebu nepravomoćno
osuđen na dvije godine zatvora, u javnosti se zakotrljala
rasprava o tome treba li Čehok, ne samo iz moralnih razloga,
podnijeti ostavku i prije nego što presuda postane
pravomoćna.
Politički akteri na lokalnoj sceni o tome nemaju jedinstveno
mišljenje. Kako je i bilo za očekivati, Čehok i njegovi najbliži
suradnici u presudi zasad ne vide nikakav
problem, HDZ i Reformisti prilično
su suzdržani i ne inzistiraju na ostavci, dok su najglasniji
zagovornici Čehokove
abdikacije SDP i HNS,
koji smatraju da nepravomoćno osuđena osoba, s još dva procesa u
tijeku, ne može obnašati dužnost gradonačelnika, odnosno da
presuda predstavlja opterećenje ne samo za gradonačelnika, nego i
za funkcioniranje cijele gradske uprave, ali i imidž grada.
Što pak o svemu tome misle birači? U anketi koju je proveo ovaj
portal gotovo polovica, 48 posto anketiranih, smatra da
gradonačelnik mora odstupiti s funkcije. Njih 16 posto misli da
ne mora jer presuda nije pravomoćna. Najzanimljivije je međutim
to da čak 36 posto anketiranih smatra da bi bilo najbolje kada bi
Čehok mogao biti gradonačelnikom čak i ako presuda postane
pravomoćna.
To, naravno, manje govori o Čehoku, a više o samim biračima. Ne
treba, naime, sumnjati u to da bi rezultati bili vrlo slični kada
biste anketu proveli u Zagrebu stavljajući u prvi
plan Milana Bandića. Ili, recimo, u
Italiji, da se na trenutak odmaknemo od provincijalnih okvira,
na Berlusconijevu terenu, na čijem je
primjeru jedan od segmenata ovoga fenomena objašnjavao slovenski
filozof Slavoj Žižek.
Premda je provedena na malom i nereprezentativnom uzorku, anketa
je u javni diskurs opet vratila toliko puta postavljeno pitanje –
kako to da su birači političarima spremni oprostiti moralno
problematično ponašanje? Razloga je mnogo.
Prvo, dio birača spreman je tolerirati marifetluke zato što je
korumpiran određenim povlasticama. Ovdje, dakako, ne treba
mistificirati stvari. Sasvim respektabilan broj onih na čije
izborne preferencije ne utječu kojekakve afere i presude danas
možete kupiti doslovce za gemišt.
Drugo, među biračima postoji posvemašnje nepovjerenje u državne
institucije, prije svega u pravosudni sustav koji odugovlačenjem
postupaka i prolongiranjem konačnih odluka kod birača stvara
osjećaj moralne neosjetljivosti i razvija određenu toleranciju
prema neprihvatljivom ponašanju.
Treće, dobar dio birača iznova je spreman optirati za
kompromitirane političare zbog toga što jednostavno ne zna za
bolje. Što bi rekao Šenoa, i bijeda je
sretna kada ne poznaje veće sreće.
Četvrto, političari su nerijetko tek slika i prilika svojih
birača. Potpuno u skladu s onom starom prispodobom da narod ima
onakvu vlast kakvu zaslužuje.
Peto, kako objašnjava analitičar Darijo
Čerepinko, birači se žele osjećati dobro u vlastitoj
koži pa su spremni prihvatiti i alternativne činjenice i
objašnjenja zbog čega njihov kandidat nije kriv, a sve kako ne bi
morali priznati da su pogriješili u izboru.
Šesto, razina političke kulture u Hrvatskoj izrazito je
niska. Ralf Dahrendorf tvrdio je da se
politički sustav može promijeniti za šest mjeseci, ekonomski za
šest godina, dok je za političku kulturu i demokraciju potrebno
šezdeset godina. Hrvatsko društvo, tumačio je
svojedobno Ivan Šiber, izrazito je
konzervativno i zbog toga olako prelazi preko kojekakvih
svinjarija.
Mogli bismo ovako nastaviti unedogled međutim koliko god razloga
bilo, i kakvi god oni bili, na kraju krajeva, problem se uvijek
svodi na jedno. Prihvaćanjem i reizborom moralno dubioznih i
kriminalom ukaljanih političara birači podrivaju same temelje
razvoja zrelog demokratskog društva i dio krivice uzimaju na
svoja pleća.
Na taj način, kako reče veliki Orwell, oni
ne postaju žrtvama, nego suučesnicima u kriminalu.
