Uzalud ćemo ih mi u školi učiti toleranciji kad na društvenim mrežama i kod kuće dobivaju obrasce ponašanja temeljene na mržnji i netoleranciji. Djecu odgajamo svi...
Pitat će se neki kakve veze imaju aktualna događanja u domovini s
djecom i temom ove kolumne – školstvom. E pa imaju. Sve, ali sve
što se događa u društvu ima veze s prosvjetom i odgojem djece.
Jer djeca su spužve, upijaju što čuju i vide, uče na obrascu
ponašanja odraslih. A nisu ni gluha ni mutava pa jako dobro čuju
i vide, ali i razumiju što se oko njih događa.
Priča prva – o homofobiji
Veliku je prašinu ovih dana digao jedan nekorektan i
neprofesionalan iznajmljivač apartmana iz Zadra kad je nezgrapno
i ultrahomofobno otpilio gay par iz Brazila, otkazavši im
apartman uz obrazloženje da ne prima homo parove. Njegov čin je
za osudu već zbog načina na koji je to napravio. OK, budimo
realni i shvatimo da svatko ima pravo na svoje mišljenje i
stavove, ali isto tako ima i obvezu da bude kulturan i pristojan.
Ukoliko lik nije htio gay par u apartmanu mogao je napisati
‘sorry prebukirani smo’ ili nešto slično, ali vrijeđati
ljude gore nego ulične pse zaista mu ne ide na hvalu.
Kakve taj iznajmljivač i njegov čin imaju veze ima s djecom? E tu
smo. Naime, u školi učimo djecu toleranciji, prihvaćanju
različitosti, učimo ih da ljude dijelimo isključivo na dobre
osobe i nedobre osobe. Zapravo, čak niti ne karakteriziramo
toliko osobe koliko njihova djela. Ne učimo ih da je
homoseksualizam bolest, da su homoseksualci nakaze, da su ljudi
niže vrste. Realno gledano, uopće homoseksualnost ne spominjemo u
školi. Ali, ako bi učenik pitao, naša dužnost kao prosvjetnog
radnika i pedagoga bila bi da objasnimo djetetu da postoje ljudi
koji vole osobe istog spola. I točka. Bez osuđivanja, bez
karakteriziranja. I bez dubljih analiza i priča da je to
‘bolest’, da to ‘nije normalno’, da to ‘nije zdravo’ i slično.
Osnove morala i etike, ali i svih vjera, su tolerancija i
prihvaćanje, a ne mržnja i odbacivanje. Dakle, u školi dijete ne
bi smjelo naučiti da je neka osoba ‘fuj’ bez obzira na njegovu
vjersku, rasnu, nacionalnu ili seksualnu pripadnost. Djeca su
otvorena prema svijetu i ukoliko ih se odgaja u duhu ‘živi i
pusti druge da žive’ i s njima se razgovara otvoreno o svemu bez
predrasuda, nema greške.
Druga je stvar što nam je društvo toliko otrovano da homofobi
niču kao gljive poslije kiše. Društvo je puno neznanja i
predrasuda, a od tuda dolazi i zlo i mržnja. Oduvijek je neznanje
rađalo strah i mržnju. (Mala digresija: veliki broj ljudi se
panično boji zmija kao da je zmijama jedina uloga u životu
skočiti na čovjeka i ubiti ga. Naprotiv, zmije se plaše ljudi i
izbjegavaju ih. Ali to treba naučiti.)
Za zaključimo priču. Djeca su mogla čitati odvratne komentare na
temu iznajmljivača s početka priče (od ‘bravo majstore’, ‘svoj na
svome’, ‘ne trebaju ti pederi’, ‘svaka čast’ i slično). Uzalud
ćemo ih mi u školi učiti toleranciji kad na društvenim mrežama i
kod kuće dobivaju obrasce ponašanja temeljene na mržnji i
netoleranciji. Djecu odgajamo svi. A najveći utjecaj ipak i dalje
imaju roditelji.
Priča druga – Učiteljica nije ženskog roda
‘…Učiteljsko je zanimanje danas gotovo u potpunosti žensko
zanimanje: u osnovnim školama učiteljice čine 81,5 posto
nastavnog kadra, a u srednjim školama više od 66 posto. Prema
podacima Državnog zavoda za statistiku, u školskoj godini
2016/2017. od ukupno 33.347 učitelja u osnovnim školama njih
27.180 bile su žene…’ (izvor: http://www.novilist.hr/).
Radi se o prijedlogu jednog zakona (Zakon o udžbenicima, tako
nešto) i o tome da je isti napisan u ženskom rodu. Odnosno, ne
piše ‘učitelj’ već ‘učiteljica, ravnateljica, savjetnica…’.
Prijedlog zakona zbog ženskog roda nije prošao. Jer kao nije
praksa da se zakoni pišu u ženskom rodu, odnosno da se imenice
zanimanja koriste u ženskom rodu u zakonima.
Kažu ljudi da je to seksizam. Pa i jest. Naime, mi ne idemo
javnoj bilježnici Marici Hrdalo već javnom
bilježniku Marici Hrdalo. Moja susjeda nije policajka već
policajac. Ali, da u zanimanju gdje su 81 posto zaposlenih žene,
ne može u zakonu biti upotrijebljen ženski rod je malo previše
seksistički. I dok se žene ne bune na javne bilježnike,
policajce, suce, ravnatelje i slične imenice koje se rabe
uglavnom u muškom rodu, od ovih 19 posto muškaraca u osnovnim
školama našlo se je bar 10 posto koji će dreknuti da oni nisu
‘učiteljice’. Dakle, žensko može biti muškog roda, ali muško ne
može biti ženskog roda.
Jest, hrvatski jezik je malo zeznut što se tiče tih rodova,
Englezi imaju sve imenice u jednom, neutralnom rodu, ali trebalo
bi nekako ukomponirati oba roda u naše zakone. Bilo bi kod nas
zgodno napraviti recimo mix – malo jednog malo drugog roda,
ovisno o kojem se zanimanju i profesiji radi. Tamo gdje su
većinom muškarci neka bude u muškom rodu, tamo gdje su žene u
ženskom rodu.
Kad se ostavi po strani rod imenica u prijedlogu zakona, ostaju
neka druga pitanja, a ta su stoji li zaista u tom zakonu o
udžbenicima da se ukidaju radne bilježnice i da će se kvaliteta
udžbenika mjeriti u kilogramima? Nisam čitala zakon već samo
komentare, vjerujem onih upućenijih. Ako je istina da će se
ukinuti radne bilježnice to nikako nije dobro, a za neki bismo
udžbenik mogli reći: ‘ovo je vrhunski udžbenik, nema niti 500
grama’. Mislim, stvarno…
Priča treća – jedna pozitivna
U školama ima oko 60 tisuća djece s disleksijom. Disleksija je
poremećaj sposobnosti čitanja ili razumijevanja pročitanog. To je
poremećaj vještina čitanja i pisanja, često s tendencijom da se
izokreću slova ili riječi dok se čita ili piše ili da se ne
primjećuju određena slova ili riječi.
Kako bi se učenicima s disleksijom olakšalo školovanje, OMOLAB
(laboratorij iz Splita za vizualnu komunikaciju koji okuplja
stručnjake i tvrtke različitih profila s ciljem razvoja alata za
djecu s komunikacijskim teškoćama) je u suradnji s dizajnerom i
tipografom Markom Hrastovcem, razvio sustav fontova za osobe s
disleksijom. Rezultati testiranja pokazuju da djeca s disleksijom
i drugim komunikacijskim teškoćama uz OmoType font čitaju brže,
uz manje grešaka i u velikoj mjeri preferiraju taj font.
OmoType sustav fontova potpuno je besplatan i može se preuzeti na
stranici OmoType.com.
Taj font slova neće samo olakšati učenje djeci s disleksijom, već
i nama učiteljima koji radimo s njima.
Hvala OMOLAB-u.
Zločesta učiteljica za kraj
Možda je suvišno davati prostora i pozornosti nekome tko to
zaista ne zaslužuje, ali gradonačelnik glavnog grada je
‘uvrijedio’ novinarku rekavši joj da je ona ‘kao učiteljica
zločesta’ i ‘neka bude dama’. Što reći? Učiteljice su nedame i
zločeste? Društvo novinara stalo je u obranu novinarke, a tko će
stati u obranu učiteljica? Pusa od zločeste nedame.