Svih ovih pustih mjeseci od korifeja radikalne desnice, od svih tih markićki, esihica, bujaneca i glasnovića, niste mogli čuti baš ništa o Agrokoru, ništa o egzodusu radnosposobnih u Irsku, ništa o Brkiću i aferi s SMS-ovima, ništa o nezaposlenosti i potplaćenosti, ništa o kriminalu i korupciji, ali ste se zato naslušali kako su najveći problem ovog društva upravo Srbi.
‘Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije
ni bilo’, trijumfalno je onomad, onog vrelog ljeta devedeset i
pete, biglisao prvi predsjednik moderne i neovisne Hrvatske
Franjo Tuđman, zadovoljan činjenicom što je napokon i u praksi
ostvareno ono o čemu je dotad tek pretenciozno brljavio u svojim
‘Bespućima povijesne zbiljnosti’.
‘Sva ta izmjenična pogromaška nasilja nad ino-etničkim
pučanstvom’, teoretizirao je Otac Nacije, ‘imala su uvijek za
cilj neko konačno rješenje – uklanjanje stranog, ako ne
neprijateljski petokolonaškog, a ono zbog nečeg povijesno
odvojenog i neuskladnog elementa iz etničko-teritorijalnog
korpusa vlastitog nacionalnog bića.’
Sva ta pogromaška nasilja nad ino-etničkim pučanstvom – to dakle
uklanjanje ‘remetilačkog faktora’ iz korpusa nacionalnog bića – u
praksi su se pak svodila na ‘nanošenja takvih udaraca da Srbi
praktički nestanu’.
I nestali su napokon i neslavno, u dva, tri dana, pometeni
Olujom. Nisu imali vremena ni da ‘pokupe svoje prljave gaće’.
Njih dvjestotinjak hiljada, u nepreglednoj traktorskoj koloni.
Konačno i zauvijek. Kao da ih nikada nije ni bilo. Tako je barem
mislio Franjo Tuđman. I, naravno, spektakularno se zajebo.
Jer što, Srbi ne samo da nisu neslavno nestali, nego još i danas,
gotovo četvrt stoljeća od Tuđmanova ‘konačnog rješenja’,
predstavljaju remetilački faktor i najveći problem hrvatskog
društva. Još i danas, na zaprepaštenje ovdašnjih nacionalista,
taj je neuskladni element toliko odvojen od korpusa hrvatskog
nacionalnog bića da na vlasti uporno drži partiju drumskih
razbojnika koja djeluje kao da ju je izmislio Friedrich Schiller,
a ne duhovni vođa suvremenih hrvatskih šovinista Franz Moor
Tuđman glavom i bradom.
Ne treba, naime, biti odveć lucidan da bi se zaključilo sljedeće:
sve akcije ekstremne desnice unatrag nekoliko mjeseci, počevši od
‘obiteljaške’ inicijative za promjenu izbornog sustava pa do
veteranskog vukovarskog sleta najavljenog za sredinu oktobra,
nisu ništa drugo nego rezultat rigidne antisrpske histerije.
Kad već nisu htjeli neslavno nestati sredinom devedesetih,
recentni plan svodi se otprilike na to da Srbi postanu građani
drugog reda. Tako će se, računaju arhitekti tog veleumnog
projekta, napokon smanjiti mogućnost da Srbin Hrvatu piše
kanonske književne naslove, da mu za sobom ostavlja monumentalno
važne spomenike, da mu izmisli izmjeničnu struju ili da mu,
sačuvaj bože, uglazbi nacionalnu himnu.
Sve će punokrvni hrvatski šovinist, ratoboran kakav jest,
oprostiti Srbinu. Oprostit će mu i rat, ali kulturu i znanost
neće nikada.
Prošlotjedni incident na zagrebačkom Dolcu, u kojem su se ni
krivi ni dužni zatekli Milorad Pupovac i Boris Milošević, samo je
dokaz da se s riječi prešlo na djela. Ono što su jučer bili limun
i rame, već sutra će biti glava i cigla. U nazivniku pak uvijek
će stajati netrpeljivost i mržnja.
Lijepa je to vijest. Ne postoji, naime, pod ovom kapom nebeskom
država sretnija od one u kojoj najveći problem predstavlja šačica
depriviranih Srba. Svih ovih pustih mjeseci od korifeja radikalne
desnice, od svih tih markićki, esihica, bujaneca i glasnovića,
niste mogli čuti baš ništa o Agrokoru, ništa o egzodusu
radnosposobnih u Irsku, ništa o Brkiću i aferi s SMS-ovima, ništa
o nezaposlenosti i potplaćenosti, ništa o kriminalu i korupciji,
ali ste se zato naslušali kako su najveći problem ovog društva
upravo Srbi.
Osim što je zlobna i pokvarena, politika ovdašnjih šovinista
istovremeno je i dozlaboga glupava. Onog trenutka kada ‘Srbi
napokon neslavno nestanu iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni
bilo’, svi navedeni zagovornici takvog ‘konačnog rješenja’
istovremeno će izgubiti baš svaki smisao svoga postojanja.
Teško mi je to uopće i izgovoriti, ali da sam ja kojim slučajem
na njihovu mjestu, ja bih Milorada Pupovca nosio kao kap vode na
dlanu.