U zatucanom društvu poput hrvatskog još je uvijek oportunije biti lopov ili ratni zločinac nego peder.
Politički uzlet Ive Sanadera u ranoj
posttuđmanovskoj eri označavao je ujedno i promjenu političke
paradigme, odnosno prijelaz iz dotadašnje rigidne autokracije u
doba zavodljivog, nacionalizmom ofarbanog populizma.
Taj se populizam lijepo zrcalio u onoj poznatoj Sanaderovoj
rečenici kako nikome neće dozvoliti da Hrvatsku voli više od
njega.
Na vrhuncu moći bio je neupitni vladar ovdašnje političke arene
temeljito obrasle u korov, korupciju i kriminal, Augustus i
Optimus, cenzor i pučki tribun, konzul i prokonzul, imperator i
vrhovni svećenik.
Nešto poput Scorseseova Cicera. Treba prodati državnu firmu? Zovi
Sanadera. Koja će predstava igrati u nacionalnom teatru? Zovi
Sanadera. Treba li pisati neću ili ne ću? Zovi Sanadera. U
Baltazaru nema slobodnog stola? Zovi Sanadera.
Šjor Ivo ekspeditivno je i efikasno rješavao sve probleme. Na
prste ruke mogli biste nabrojati one koji tada, pred naletima
njegova šarma, nisu dizali noge u zrak.
Nisu mu mogle naštetiti čak ni glasine da je peder. Koliko god se
to smatralo, a smatra se i danas, da si ne lažemo, vrlo ozbiljnom
falingom. U zatucanom društvu poput hrvatskog još je uvijek
oportunije biti lopov ili ratni zločinac nego peder.
Umjerena desnica u njemu je prepoznala načitanog Europejca koji
će od Hrvatske napraviti balkanski Luksemburg. Lijevo-liberalne
vedete gusto bi i obilno svršavale svaki puta kada bi progovorio
dvije, tri riječi na talijanskom ili pak Pupovca pozdravio s
Hristos se rodi.
Ivo Sanader povjerovao je u tu priču i uživao je u njoj. I tu su
zapravo kola krenula nizbrdo. Od tog trenutka možemo jasno
pratiti njegov konačni pad. Jer, kako kažu, parafraziram, nije
problem ako Vladimir Šeks povjeruje u to da je
genijalni Ivo Sanader, problem je ako u to povjeruje on sam.
Ovih je dana Ivo Sanader nepravomoćno osuđen za ratno
profiterstvo. Na teret mu se stavlja da je kao zamjenik ministra
vanjskih poslova, prije gotovo četvrt stoljeća, s Hypo bankom
dogovarao kredite za kupnju zgrada diplomatskih predstavništva.
Pritom je, navodno, toj austrijskoj banci obećao povlašteni
položaj na hrvatskom tržištu za što je, opet navodno, uzeo 3,6
milijuna kuna provizije.
Pedantna sutkinja zagrebačkog Županijskog suda izračunala je da
bi za taj iznos morao raditi šezdeset i četiri godine.
Sanader dakle nije uzeo novac hrvatskih poreznih obveznika niti
je oštetio državni proračun. Novac je uzeo od strane banke, ali
je svojim ponašanjem, kaže presuda, u ona huda ratna vremena
zloupotrijebio položaj i tako beskrupulozno pridonio destrukciji
gospodarskog sustava i srozavanju ugleda države.
Drugim riječima, Ivo Sanader izdao je Hrvatsku. Zbog toga je
nepravomoćno kažnjen s dvije i pol godine zatvora.
Nije to mnogo. Zaista nije. Ali ako malo bolje razmislite, vidjet
ćete da je to točno onoliko koliko danas vrijedi država koju
nikome nije dao voljeti više.