Jedino što može ljude ujediniti su dvadesetorica bogataša koji plaćaju poreze po Monte Karlima i Monakima i ganjaju loptu pa donesu nekakvo srebro i još onda pjevaju 'nije u šoldima sve'. Ali njima nitko neće prigovoriti što domoljubno ne plaćaju porez državi za koju igraju. A prosvjetara koji traži petstotinjak kuna povišicu plaće nabili bi na kolac i još posolili.
Već se neko vrijeme govori o predstojećem štrajku na kredit,
pardon, na rate, koji bi kao trebali odraditi prosvjetari. To je
toliko sirota populacija da ni štrajk ne može odraditi u komadu.
Navikli ljudi na kredite pa to ti je. Pa se tako planira svaki
tjedan štrajkić jedan. Odnosno sindikalni vođe to tako planiraju.
E ali! Da nije komplicirano bilo bi jednostavno. Postoje dva
sindikata. I dok država velikodušno nudi povećanje plaćice za 3
posto (čitaj: stotinjak kuna), jedan sindikat traži povećanje od
5,8 čitaj (čitaj: dvjestotinjak kuna), a drugi sindikat traži
18,9 posto (čitaj: nekih pristojnijih sedamstotinjak –
osamstotinjak kuna).
Za koji postotak štrajkaš?
I što sad? Oba sindikata pozivaju na štrajk i organiziraju ga,
ali jedni za 5,8 posto, a drugi za 18,9 posto. I što će onda
prosvjetari? Nositi bedž ‘ja štrajkam za 5,8 posto’ ili ‘ja
štrajkam za 18,9 posto’ ili će se samo pošarati vodootpornim
flomasterom i na čelo si napisati postotak?
I kako će vlast (u nekom utopijskom filmu koji se nikad neće
snimiti) udijeliti tu milostinju od povećanja? Prebrojavajući one
koji su štrajkali za 5,8 posto i one za 18,9 posto ili
odokativno? (Mislim, nikad prosvjetari neće dobiti ono za što
namjeravaju štrajkati, ali sanjariti nije zabranjeno, jel’?)
Ljubav javnosti prema prosvjetarima
Za koji god postotak štrajkali dobit će samo salve uvreda
svekolike javnosti. Lovu vidjet neće. Na društvenim mrežama i
internetskim portalima već je krenulo masovno pljuvanje po
prosvjetarima. Pa tako jedna apartmanoiznajmljivačica, koja znoj
i krv i suze prolijeva iznajmljujući apartmane po minimalno 80
ojra dnevno kako bi skucala sirotinju potrebnu za (pre)živjeti,
koja u samo jednom tjednu sezone digne dvomjesečnu učiteljsku
plaću, piše (copy/paste bez cenzure): ‘Doktorima i medicinskim
sestrama bi tribalo podignut plaće, ti ljudi zaslužuju svaku
kunu, posebno sestre!! A učiteljima ako je malo, neka idu radit 8
sati, 48 sati tjedno u trgovinu za 3000 kuna. Svaka čast njihovom
zanimanju, ali rade manje od saborskih zastupnika Liti 2 mjeseca,
zimi misec dana, za Uskrs 2 tjedna, svaki vikend i praznik
slobodni, a i ovo šta rade, rade 4 sata na dan, ako i toliko.’
Žena je upućena u prosvjetarski posao kao muha u integralno
brašno. Ovo je jedan od benignijih komentara. Ima i puno gorih.
Jad i jal
Nevjerojatno je kolika je ljudska zloća i zloba (o
neinformiranosti nećemo, nekima ne možeš neke činjenice u glavu
utjerati pa sve da svrdlom tikvu bušiš i ulijevaš). Što jednu
apartmanoiznamljivačicu smeta kolika će plaća biti prosvjetarima?
Pa žena bi trebala biti sretna da nam se poveća plaća, možda bi
dobila koju mušteriju više, ovako sa sadašnjim plaćama nema šanse
da obiteljski iznajmimo njezin apartman jer nam plaća pokriva
cijela tri dana najma.
Cijela plaća. Bez kredita. I bez režija. Ona koja sjedi i broji
pare dok joj gosti lješkare u apartmanu našla se pozvanom da
komentira koliko prosvjetari rade!? Nije jedina. I oni s najmanje
završene škole najglasnije prosvjeduju protiv povećanja
prosvjetarskih plaća.
Nerijetko su najžešći komentari baš oni kojima bi trebalo
napraviti korekturu pravopisa i dati jedinicu iz nepismenosti. To
su valjda neke neprežaljene i nepreležane traume iz doba
školovanja, kad su bili toliko glupi da su jedva prolazili kroz
razrede pa sad mrze sve i sva što ima veze sa školom. Jer ih
prosvjetari i školstvo podsjećaju na vlastitu intelektualnu
inferiornost.
Sladak je i jedan komentar nekog izgleda vrlo miroljubivog i
empatičnog tipa: ‘Koliko valjate plaće bi u batinama trebali
dobivati’. Ima još ( kopiram bez cenzure ili ispravaka): ‘Ne
radite ništa a primate velike plaće i sramota ste za ovo društvo
što štrajkate sad kad to nebi trebalo,načitana grupa slabo
pametnih ljudi’. Jedan visokointelektualni komentar:
‘ucitelji…, nesposobni, konformisti, najcesce preglupi da
uspiju u svom zanimanju, isfrustrirani, pa djeci prodaju svoju
nezainteresiranost za znanje,, u najboljem slucaju samo forsiraju
formu kurikuluma, definicije osakacene besmislom, prazne i
suhoparne,’ dakle, da ucitelji su krivi sto su djeci igrice
zanimivije od fizike ili povjesti’. (Da, upitnik iznad glave
nakon ovog komentara je sasvim korektan.) I tako dalje i
tako dalje, sve pršti od uvažavanja i ljubavi prema
prosvjetarima.
I dok učitelji uče svoje učenike da cijene svako zanimanje, da su
sva zanimanja jednako vrijedna, susreću se s takvim ružnim i
grubim ‘pljuvanjem’ po svojoj profesiji da ti se zgadi i društvo
i ljudi i sve, da ti prisjedne i ona jadna plaća koju imaš i da
se pitaš: čemu sve to?
Kamo ide ovaj svijet?
Zar je zaista u ovom našem jadnom napaćenom društvu čovjek
čovjeku postao neprijatelj već po postojanju, zar je mržnja i
omalovažavanje zaista toliko uzela maha? Jel’ netko prespavao ili
nije razumio onaj dio ‘ljubi bližnjeg svog…’? Ne moraju svi
obožavati prosvjetare, ali toliko količina pljuvanja, vrijeđanja
i omalovažavanja u komentarima na društvenim mrežama je zaista
impozantna.
Cijelo je društvo otišlo k vragu. Vrijednosti su se poremetile,
empatija je nepoznati pojam. Jedino što može ljude ujediniti su
dvadesetorica bogataša koji plaćaju poreze po Monte Karlima i
Monakima i ganjaju loptu pa donesu nekakvo srebro i još onda
pjevaju ‘nije u šoldima sve’. Oni prosvjetarsku plaćicu potroše
za gablec.
Ali njima nitko neće prigovoriti što domoljubno ne plaćaju porez
državi za koju igraju. A prosvjetara koji traži petstotinjak kuna
povišicu plaće nabili bi na kolac i još posolili.
Rješenje?
Najpametnije bi prosvjetarima bilo da nabace sivi štrajk i rade
točno onoliko koliko ih javnost percipira da rade. Ono, uđeš u
razred, kažeš učenicima neka otvore udžbenik na XY stranici,
pročitaju sadržaj, naprave sami umnu mapu ili zabilješke, a ti za
to vrijeme čitaš novine ili surfaš po internetu.
Čim raspustiš učenike iz škole u lipnju ne pojaviš se u školi do
rujna, fućkaš administraciju, fućkaš svjedodžbe i ostalo. Stručna
usavršavanja? Komu? Čemu? Pa prosvjetari ionako ništa ne rade.
Odsjediš svoja četiri sata (kako kaže ona
apartmanoiznajmljivačica) i odeš doma kuhati ručak. Kakve
pripreme, kakvi bakrači.
Neću štrajkati.
Ne pada mi na pamet blamirati se zbog dvjestotinjak kuna dok
sindikalnim vođama neće ni dlaka s glave, ni kuna iz novčanika
usfaliti. Poklanjam svoj vodootporni flomić (koji sam kupila od
svoje plaće, nije mi ga škola kupila) kolegi(ci) koji će
štrajkati pa nek’ napiše na čelo koji postotak povišice
traži.