'Na obveznom popisu lektire nema suvremenih hrvatskih književnika. Kao da i ne postoje. Ferić je u javnosti proglašen pedofilskom literaturom, Šesto je nemoralna i tako dalje. Kvazimoralisti u društvu 'rade reda' u lektiri. Zato i jesmo tu gdje smo.'
Bu – hu! Izašao je novi Nacionalni kurikul (da, stručni i pametni
kažu da nije kurikulum nego kurikul pa ćemo se toga držati)
hrvatskog jezika za osnovne i srednje škole.
Objavljen je u Narodnim novinama, dakle vrijedi. E pa u tom novom
kurikulu su kao lektira navedena svega dva do tri lektirna
naslova po razredu kao obvezna za pročitati i obraditi. Upućeni
znaju da to nije ništa novoga, i do sad su kao obavezna bila dva
do tri naslova po razredu.
Ali! E sad se stvar komplicira. Nema u novom kurikulu proširenog
popisa lektire. Nema napisanih, kao preporuka, još dvadesetak
djela od kojih učitelj može birati što će zadati za čitanje
svojim učenicima. Učiteljima je dana sloboda u izboru lektirnih
naslova.
Vriskovi, uglavnom bez pokrića
I sad, nema proširenog popisa, nastalo je sveopće vrištanje kako
su ‘izbačeni’ neki lektirni naslovi. Kako može biti izbačeno
nešto što niti nije bilo igdje? Plače se masovno za Ježevom
kućicom. Ježa su iz lektire deložirali još početkom devedesetih
kad su na njegovo mjesto ubacili Jadranku Kosor i njezin Dobar
dan, kako ste.
Od tih devedesetih, kad je Ježeva kućica postala politički
nepodobna, tog naslova duuugo nije bilo niti na proširenom popisu
lektire. Obrađivali su to djelo samo pojedini, hrabri učitelji. I
sad plač i kuknjava – Ježevu kućicu su izbacili iz lektire. Bu –
hu! A tamo neke daleke devedeset i nekoje nitko ‘ni a ni be’ nije
rekao zašto Ježeva kućica leti iz lektire van. Licemjerno.
Onda, Dnevnik Ane Frank. Definitivno djelo koje treba svako mlado
stvorenje pročitati. Ali ni taj naslov nije bio obvezna lektira
već se nalazio u proširenom, izbornom popisu lektire za osmi
razred. Ako je bio na izbornom popisu znači da nije bio obavezan
već su nastavnici birali hoće li učenici morati pročitati ili
ne.
Ista je stvar s Malim princem. I on nikad nije bio obvezna već
samo izborna lektira. Dakle nije izbačen. Jer nikada niti nije
bio obvezan. Na proširenom popisu nalazi se tekna dvadeset
devetom mjestu za izbor.
Toliko o plaču za lektirnim ‘izbačenim’ naslovima u osnovnoj
školi. Sve je to drečanje u prazno i bez pokrića. Po srednjoj
školi neću niti grebati jer ionako čitaju samo nadobudni
tinejdžeri, ostali pročitaju kratak sadržaj na internetu i misle
da je to – to.
Čitaju li uopće djeca?
Plač i kuknjava su dosegli tolike razmjere da ispada da djeca
ništa drugo ne rade nego čitaju obveznu lektiru. I sad će, eto,
biti zakinuti za ‘Pipi dugu čarap’u koja isto nije bila u
obveznom popisu lektire za četvrti razred osnovne škole.
Koliko djeca čitaju vidi se po pokušajima prevare učitelja već u
četvrtom razredu osnovne škole. Lektira Duh u močvari (ni taj
naslov nije obvezan). Dijete donijelo savršene zabilješke. Ali,
kad je trebalo usporediti roman i film – ništa. Nada. Nula. Zero.
Zašto? Zato što malac nema pojma koje su razlike, jer knjigu u
rukama imao nije niti ju je pročitao, jer razlike nisu
navedene u kratkom sadržaju koji je preletio niti je imao od kud
prepisati razlike filma i romana kao što je prepisao
zabilješke.
I nije taj delegat jedini. Klinci okreću očima kad treba čitati
lektiru. Zlo im je od knjiga čim se nešto ‘mora’ ma koliko
neka knjiga bila dobra. Prema tome, djeci uopće ne nedostaje
prošireni popis lektire. Njima je sasvim dovoljno i ovo što je
kao obvezno navedeno u novom kurikulu.
No, to ne znači da će sad nastavnici ravnati prema tim
(ne)interesima učenika za čitanjem. Ionako se djeci sve i svašta
i previše popušta, žive pod staklenim zvonom. Pa i ovom klincu
koji uvaljuje prepisane bilješke Duha u močvari pomogao je
roditelj naći ih na internetu. Sve što rade, rade s roditeljskim
blagoslovom.
Pomirimo se s činjenicom: današnja djeca NE čitaju. Barem ne
većina njih. I točka. Današnju djecu ne zanimaju knjige, imaju
lošu tehniku čitanja, nemaju naviku čitanja. Većina njih.
(Optužena sam da uopćavam i pretjerujem u svojim tekstovima pa
sad svako malo moram stavljati ograde – op. a.)
Sloboda ili križ?
A sad da se pozabavimo realnim pitanjem oko popisa lektire u
novom kurikulu. Neimanjem proširenog popisa dano je nastavnicima
i profesorima na slobodnu volju da sami izaberu dodatna djela
koja će njihovi učenici čitati kao lektiru. Jer jedno ili dva
djela godišnje su skoro pa ništa. Je li baš zdravo da nastavnici
imaju punu slobodu pri izboru lektire?
Struka je mišljenja da bi u Nacionalni kurikul za osnovnu školu
trebali uvrstiti sve prihvatljive lektirne naslove. Zašto? Pa da
se, recimo, ne bi događalo da nastavnik izabere neko djelo za
lektiru, pa se nađe neki nabrijani roditelj žaliti zašto je
izabrano baš to djelo, a onda nastavnik nema uporište kojim će se
pravdati zašto od svojih učenika traži da pročitaju baš to djelo.
Krenu li se roditelji žaliti, a ima ih raznih (već viđeno i
proživljeno u vrištanju oko nekih lektirnih naslova da su
neprimjereni, kao na primjer nedavna hajka na roman Bum Tomica
ili ilustracije u slikovnici Hrabrica, jel’te), roditelja mislim,
nastavnik se nema čime pravdati zašto je baš određeno djelo
stavio na svoj popis lektire. U nastavnikovu obranu neće stati
nitko, razumije se.
Ostaje sam u ‘borbi’ s nabijanim roditeljima. MZO ovim
kukikulom hrvatskog jezika daje na znanje da pere ruke od
lektire, da ne želi stajati iza popisa lektire, pogotovo nakon
raznih drečanja i hajki na pojedine naslove. Najlakše je sve
svaliti na leđa učitelja pa nek’ oni sami vade kestenje iz
vatre.
Nakon što su se i nastavnici i javnost pobunili oko ovakvog
krnjeg popisa lektire, donesen je zaključak kako će putem ankete
nastavnici Hrvatskog jezika birati spisak knjiga za lektiru. Hau
jes nou, sad će se tisuće nastavnika složiti što treba biti na
popisu lektire. A učitelje razredne nastave opet nitko ništa ne
pita. Kao da četiri godine nemaju sa svojim učenicima
lektiru.
Na obveznom popisu lektire nema suvremenih hrvatskih književnika.
Kao da i ne postoje. Ferić je u javnosti proglašen pedofilskom
literaturom, Šesto je nemoralna i tako dalje. Svašta. Kao da je
Dekameron moralan. Ili neka druga djela. Kvazimoralisti u društvu
‘rade reda’ u lektiri. Zato i jesmo tu gdje smo.
I sad, baš iz inata svima odoh čitati Ferića.