U tjednu iza nas neke stvari bilo bi najbolje zaboraviti, ali ne ide. Evo stoga novih naslova: Dobra i loša vijest, Ciklona, Suša i padaline, Demagog tjedna, Kolinda i talibani, Srebrenica.
Dobra i loša vijest
Za početak imamo jednu dobru i jednu lošu vijest. Koju ćete prvo?
Prvo dobru? Dobra je vijest da Lovro Kuščević
više nije ministar u Vladi RH. Ok, sad loša. Loša je da
Marić, jedan i drugi, Tolušić, Žalac,
Krstičević, Medved, Kujundžić, Božinović i ostali još
uvijek jesu.
Ciklona nad Vladom
Nakon ‘slučaja Kuščević’ Vlada se našla pod utjecajem snažne
ciklone. Premijer je Plenković, u maniri
Zorana Vakule, najavio osjetna osvježenja u
srpnju.
Suvišno je reći da bi najzdravije osvježenje predstavljao raspad
te nakupine sumnjivih grandomana i sjecikesa koja se u službenoj
komunikaciji ambiciozno naziva Vladom RH.
Portal Index nekidan je objavio tekst u kojem je
pobrojao desetak ministara opterećenih bremenom dokazanih,
milijunskih afera.
Suvišno je, naravno, ponavljati i to kako bi svi oni, od prvog do
zadnjeg, u iole ozbiljnijoj državi već odavno odletjeli s
ministarskih pozicija. I to ne u parlament, poput bračkog
kabadahije Kuščevića, nego u istražni pritvor.
Kod nas se nešto takvo ne može dogoditi ni u snu. U zadnjih
tridesetak godina navikli smo na to da su nam ministri bolesno
pokvareni ili dozlaboga nesposobni. Najčešće i jedno i drugo.
Gubitak svake nade da bi stvari mogle krenuti nabolje dokaz su da
smo, izubijani tolikom količinom prijetvornosti, lopovluka i
nepoštenja, zapravo digli ruke od svega. Mi naprosto više ne
znamo drugačije.
Kada bi se u Hrvatskoj nekim slučajem pojavio ministar koji bi
bio blag, marljiv i pošten, hrvatsko društvo to ne bi bilo u
stanju preživjeti.
Suša i padaline
Iz Banskih dvora najavljenim osvježenjima
najviše se, naravno, raduju poljoprivrednici. Dugotrajna suša i
visoke temperature učinile su svoje.
Ništa se međutim, kažu, ne može mjeriti s elementarnom nepogodom
u ministarskoj fotelji koja visoke temperature voli do te mjere
da je u dvorištu obiteljskog zdanja dala izgraditi roštilj od
stotinu trideset kvadrata. Ratari stoga vape u nebo zazivajući
obilne padaline u vidu ministra Tomislava
Tolušića.
Ako ne padne Tolušić, sezona će biti upropaštena. Od kompletne
sjetve neće ostati ni zrno žita.
Demagog tjedna
Laskavu titulu demagoga tjedna zaslužio je Goran
Marić, ministar državne imovine s dobrim vezama u
visokim crkvenim strukturama, kojem mediji ovih dana izvlače
malverzaciju za malverzacijom.
U nastojanju da opravda svoje marifetluke s nekretninama, Marić
se vodi logikom što gluplje, to bolje.
Nakon što je franjevac Željko Tolić priznao
novinarima da je osobno s Marićem, tada saborskim zastupnikom i
predsjednikom Odbora za financiranje i državni proračun, sklopio
deal – Marić će osigurati obnovu dijela samostana Majke
Božje Lurdske, s ciljem otvaranja studentskog doma, a
franjevci će zauzvrat njegovoj ženi prodati stan u zagrebačkoj
Zvonimirovoj ulici – aktualni ministar odlučio je, u valjda
petnaestoj verziji priče, jednostavno odglumiti milosrdnog
Samaritanca.
‘Ono što znam, što je vezano uz kupnju stana, da je on kupljen
kako bi se prikupila sredstva Provinciji da bi se uredio prostor
u jednom posebnom dijelu za studente lošeg imovinskog stanja. I
tu ne da je netko dobio kunu, nego su samo svi davali da bi se to
uspjelo napraviti. I nikome nije ni plaćeno ništa, niti je itko
iz toga imao koristi, a kamoli ja.’
Svaka čast! Na ovome bi pozavidjeli i Bandić i
Čehok. Teško je, dakako, uopće zamisliti
‘hlebinca’ koji bi bio spreman povjerovati u ovu glupariju.
Kolinda i talibani
Ako je vjerovati predsjednici Kolindi
Grabar-Kitarović, Hrvatska se još jučer branila u
Afganistanu, a danas se, baš kao i cijela
Europska Unija, brani na hrvatsko-bosanskoj
granici. Hrvatska je ponovno predziđe kršćanstva.
Opasni talibani, kako ih vidi predsjednica, bez žena, matera,
sestara i kćeri, naoružani tek slabašnom nadom u bolji život u
tuđem svijetu, stigli su na sam prag civilizirane Europe i
prijete izmijeniti njen biološki i kulturni reljef.
Ne bi li ih u tome spriječio, represivni aparat ne bira sredstva.
Strani mediji već mjesecima izvještavaju o brutalnosti hrvatske
policije u obračunu s migrantima. Premlaćivanje, zastrašivanje,
uništavanje dokumenata i mobitela, sve je to postalo dio
svakodnevice.
Vi ste, naravno, dovoljno pametni i ne vjerujete takvim pričama.
‘Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima
ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede. Dakle, razmišljajte o
tome kad čujete svakojake priče da su naši policajci brutalni.
Nisu! Apsolutno vam jamčim za to’, kazala je tako predsjednica
Grabar-Kitarović, prilikom obilaska granice, ešalonu odabranih,
dresiranih novinara koji je za ovu prigodu povela sa sobom.
Kada novinari nisu pripitomljeni i ne djeluju kao predsjedničin
PR, poput, recimo, onih s HRT-a ili
Katoličkog radija, kada znaju o čemu govore, i
kada pitanja nisu naručena, tada se i retorika mijenja po
potrebi, pa nemušta šefica države, potpuno razoružana, u kamere
švicarske javne televizije SRF zamuckuje
sljedeće:
‘Raspitala sam se kod ministra unutarnjih poslova, ravnatelja
policije i policajaca na terenu i oni su mi potvrdili da ne
koriste silu koja bi bila pretjerana. Naravno da je potrebno
MALO NASILJA kada provodite pushback,
ali morate vidjeti i kakav je to teren.’
Svaki komentar bio bi suvišan. Jedno je sigurno, bešćutnost i
politički diletantizam hrvatske predsjednice frapantni su i
nepodnošljivi.
Srebrenica
Jedanaesti srpnja sjećamo se pada Srebrenice,
jezivog finala naših ratova iz prve polovice devedesetih godina.
Stratišta na Balkanu u pravilu se, kako vrijeme protječe, na svim
stranama pretvaraju u poligone za skupljanje jeftinih političkih
poena. Isto je i sa Srebrenicom.
Emir Suljagić preživio je genocid prije dvadeset
i četiri godine zahvaljujući tome što je tada radio kao
prevoditelj ‘čuvarima’ zaštićene zone UN-a. Njegova
‘Razglednica iz groba’ sugestivno je
svjedočanstvo o životu enklave, ako se nešto takvo uopće može
nazvati životom, osuđene na glad, strah i konačno istrebljenje.
Što nam danas, svima nama s ovih prostora, znači Srebrenica?
Jesmo li što naučili iz stravičnog srebreničkog pokolja? Ako je
odgovor potvrdan, onda se on svodi tek na jedno. Danas bismo
vještije i bolje sakrivali leševe.