Ovotjedni štikleci: 2019., Poštar više ne zvoni dvaput, Hrvatica u Americi, Let u propast, Kucamo na vrata zaboravljenih asova, Korupcija, sad il' nikad!...
2019.
Slika govori više od riječi. Na plavom tepihu pred pozornicom,
sklopljenih ruku i oborenih pogleda, slijeva nadesno stoje
Milan Bandić, Andrej Plenković
i Damir Krstičević. Mrki i zajebani. U desnom
uglu, po dijagonali, stoji župnik s mikrofonom u rukama. Pred
njima iskopana jama. Godina možda nije 1909., ali slika je pravo
matoševska. To je dakle ta jama, to je dakle to mjesto, tamno kao
blud.
Iako prizor na prvi pogled sugerira da je riječ o funeralnom
obredu, prigoda je da radosnija ne može biti. To društvo pred
Lisinskim postavlja kamen temeljac za novi Spomenik
domovini.
Nećemo vas ovdje mrcvariti nepotrebnim tehničkim detaljima.
Spomenimo tek da će spomenik napraviti Bandićev kum, da će
materijal biti uvezen iz Češke i Nizozemske, i da će koštati
otprilike trideset i pet milijuna kuna.
Sve je na toj slici točno na svom mjestu. Ako bi netko morao
podići spomenik ovakvoj Hrvatskoj onda su to upravo HDZ, Milan
Bandić i Crkva u Hrvata.
Nedostaje još samo veliki Ivica Vidović, gore na pozornici, da s
metkom u prsima kroz zube procijedi ono slavno: ‘…jer Hrvatsku
mi moju objesiše ko lopova, dok njeno ime briše, za volju ne znam
kome, žbir u uzama.’
Poštar više ne zvoni dvaput
Ivan Turudić, predsjednik zagrebačkog
Županijskog suda, kojem je Sanaderova kamarila tepala ‘naš
dečko’, na bjelovarskom je Općinskom sudu pravomoćno kažnjen zbog
prebrze vožnje.
Na dijelu bjelovarske zaobilaznice gdje je dopuštena brzina 80,
policijski ga je presretač ulovio kako juri preko 130 kilometara
na sat.
U vrlo zanimljivom objašnjenju, Turudić je tvrdio da ga je na
prebrzu vožnju natjerala upravo policija, a krivicu za nedolaske
na zakazana ročišta prebacio je na poštara.
Znate i sami kako to funkcionira, poštari dođu kada su svi na
poslu, ako im nitko ne otvori odu i putem bace odrezak, poštari
su spori i aljkavi.
Kada bi, recimo, poštari imali vozačke navike kakve imaju neki
hrvatski suci, nema sumnje da bi pošta dolazila uredno i na
vrijeme.
Hrvatica u Americi
Najradije o tome ne bismo napisali ni slova, ali profesionalni
postulati ne dopuštaju nam taj luksuz. Kolinda
Grabar-Kitarović tjedan je provela u Americi, gdje je
odradila niz službenih bilateralnih susreta s njuškama poput
Erdogana i Thacija te jedan neslužbeni s Ivicom Dačićem.
U intervjuu koji je dala HRT-u, predsjednica je ustvrdila kako
danas pjeva mnogo bolje nego prije zahvaljujući savjetima
notornog Jacquesa Houdeka.
Osim toga, još je stigla kazati da je jako zadovoljna, da nas svi
prepoznaju i da je danas ‘prekrasno reći ja sam Hrvat ili ja sam
iz Hrvatske u svijetu, ali kod kuće još nije’.
Nakon jogurta, zipki i zagorskih popevki, evo nje opet. Ako je na
Dan pobjede u Kninu, kako kažu, bila alkoholizirana, ove opsesije
zabranama, Jugoslavijom i zatiranjem svega hrvatskog zvuče kao da
je na halucinogenim drogama.
Let u propast
Croatia Airlines leti u propast. Tvrtka koju
vode menadžeri o čijim bi se poslovnim sposobnostima i vizijama
dalo raspravljati, koja je na ime razlike u plaći bivšim
direktorima i pomoćnicima isplaćivala milijunske iznose, potpuno
je nekonkurentna na tržištu i već dugi niz godina bilježi
respektabilne gubitke. Ovih dana Vlada je za spašavanje kompanije
odobrila novih 250 milijuna kuna. Nije prvi put. Gledamo, znači,
isti scenarij koji smo gledali prije nekoliko mjeseci, ovog puta
bez trliša i aparata za varenje. Ako je vjerovati stručnjacima, s
ovakvim načinom poslovanja, bankrot je samo pitanje vremena.
Kucamo na vrata zaboravljenih asova
Neka digne ruku tko se sjeća Ante Đapića?! Hmda,
tako smo i mislili. Prošlo je, naime, mnogo vremena otkako je
ovaj pionir neoustaštva bio u naponu snage i desnicom mjerio
kukuruz po Slavoniji, da bi se onda u naručenom Sedlarovom
dokumentarcu predstavljao kao najveći prijatelj židovskog naroda.
U najboljim danima figurirao je kao Tuđmanov desničar s
nahtkasla, uzgojen, za razliku od Parage, u kontroliranim
uvjetima nacionalističkih plastenika.
Usput je, pored svih političkih obligacija, uspio magistrirati
pravo, i to tako što je od 176 stranica znanstvenog rada 114
prepisao od svog mentora kojem je u to vrijeme bio stranački šef.
I tu je Đapić bio jedan od pionira. Kasnije je, kada su njegovu
praksu preuzeli potpredsjednici Sabora i ministri znanosti, i
kada je ta praksa postala uobičajena svakodnevica, polako pao u
zaborav.
Uglavnom, taj isti Đapić sada se vraća u političku arenu kao
predsjednički kandidat. Od njega, kaže, boljeg nema. Njegova je
kandidatura, tvrdi, zasad jedina s jasno predstavljenim
programom.
Dobar dio tog programa sugerira međutim da Đapić još uvijek nije
odustao od starih navika. Dobar dio tog programa djeluje kao da
ga je jednostavno prepisao od Miroslava Škore.
Osim redefinicije Ustava, povećanja predsjedničkih ovlasti i
sankcioniranja manjinskih prava, o čemu slušamo već neko vrijeme,
u tim programima ne postoji baš ništa drugo što bi bilo spomena
vrijedno.
Problem je u tome što je neizbirljivoj desnici čak i to dovoljno.
Korupcija, sad il’ nikad!
Rečeni Anto Đapić na samom je početku svoje kampanje odmah
posegnuo za neistinom. Njegova kandidatura, naime, nije prva s
jasno predstavljenim programom.
Najjasniji program dosad predstavio je Milan
Bandić. Njegov program vrti se oko problema korupcije.
Budući da hrvatsko društvo nema snage ni volje obračunati se s
korupcijom, red je da se korupcija učini svima dostupnom.
‘Korupcija je u srži mog programa. Želim da napokon ljudi kao što
su gospodin Božidar Kalmeta, Lovro Kuščević ili gradonačelnik
Bandić mogu odahnuti jer će korupcija biti legalizirana i
zaštićena Ustavom, a njih će dosadni USKOK prestati maltretirati.
Također, želim da mali čovjek dobije priliku korumpirati – želim
da korupcija bude dostupna svima’, kazao je nekidan Bandić.
Nažalost, male su šanse da Bandić uđe u drugi krug. Jasne i
nedvosmislene poruke plaše birače. Društvo koje je gospodarski i
moralno propalo više voli lutati maglovitim šumama pitijskih
proročanstava.
Milan Bandić nekad se zvao Dario Juričan.