Bijeli muškarac na poziciji moći? Ako je to najbolje što ovdašnji feminizam danas može ponuditi, onda Željka Markić i Ladislav Ilčić mogu mirne duše otvoriti bocu šampanjca.
Jedan čovjek i jedna žena
Jelena Veljača kao mala je željela biti
astronaut. Pa su joj rekli da žena ne može biti astronaut. Da bi
žena postala astronaut morala bi biti muškarac. Ili bi se kao
muškarac trebala osjećati. Onda je Veljača poželjela biti
muškarac, ali su joj rekli da ne može ni to. Na koncu je postala
glumica i scenaristica, a u zadnje vrijeme profilira se i kao
aktivistica.
Priča da žena ne može letjeti u svemir zapravo podsjeća na
kolindarije o nedostatku jogurta u socijalističkoj
Jugoslaviji. Da se Jelena Veljača, pokušajmo
zamisliti na trenutak, rodila četrdesetak godina ranije u
Sovjetskom Savezu možda bi se zvala
Valentina Tereškova. I možda bi, izabrana među
četiristotinjak žena koje su imale takve ambicije, postala prva
astronautkinja lansirana u orbitu.
Neostvareni snovi Jelene Veljače manje se tiču činjenice da je
žena, a više se tiču toga da socijalistička Jugoslavija potkraj
osamdesetih nije imala razrađen svemirski program.
Ne znamo ništa o tome je li Aleksandar Stanković
kao mali želio biti žena. Rođen je početkom sedamdesetih godina.
Nikog u rodilištu u Bačkoj Topoli nije posebno
iznenadilo što je majka na svijet donijela bijelo muško dijete. U
to vrijeme boja kože ili nacionalnost nisu bile važne kao danas.
Nakon završenog studija prava na koncu se realizirao kao novinar.
Ima ljudi koji ga smatraju uspješnim i utjecajnim.
Njegov današnji renome manje se tiče činjenice da je muškarac, a
više se tiče toga da već dvadesetu sezonu uređuje i vodi jednu
vrlo gledanu televizijsku emisiju.
Bijeli muškarac na poziciji moći
Svjesna svog medijskog kapitala, kako sama reče, Veljača je u
Stankovićevu emisiju došla govoriti o zadarskom slučaju silovane
djevojčice i prosvjedima u čijoj je organizaciji kasnije
sudjelovala.
Čovjek bi zaista morao biti potpuni ignorant da negira ili
opravdava bilo kakvo nasilje. Morao bi biti tupo moralno strašilo
da relativizira problem nasilja nad ženama.
Morao bi, najzad, biti bezdušni idiot bez traga ljudskosti u sebi
da ga ne sablazni slučaj ustrajnog grupnog silovanja jedne
petnaestogodišnje djevojčice, pogotovo ako zna da je istražni
sudac petoricu jedva punoljetnih pavijana pustio na slobodu prije
nego što je žrtva uopće bila ispitana.
Dvije trećine emisije voditelj se dovijao kako sakriti da je na
strani gošće feministice. Na koncu im je uspjelo gotovo nemoguće.
Uspjelo im je, naime, da cijela jedna kompleksna problematika
ostane po strani i da se cijeli razgovor svede na jednu smiješnu,
pretencioznu i potpuno dekontekstualiziranu frazetinu o bijelom
muškarcu na poziciji moći.
O tome se, eto, već tjedan dana ispisuju plahte tekstova. Time se
šamaraju i desni i lijevi. To je sve što je ostalo, Salma
Hayek i bijeli muškarac na poziciji moći.
Odgovornost je, naravno, obostrana. Ako je, kako kažu, Stanković
ispao nedorastao, teško se oteti dojmu da je Veljača bila idealna
sugovornica.
Bijeli muškarac na poziciji moći? Ako je to najbolje što ovdašnji
feminizam danas može ponuditi, onda Željka
Markić i Ladislav Ilčić mogu mirne duše
otvoriti bocu šampanjca.
Nekiput stvarno nije lako biti žena. Pogotovo ako u tvoje ime
govori Jelena Veljača.
Bježi dabre, stižu kobre
Ova država kao da funkcionira po načelu ‘uvijek može gore’. Čega
god da se čovjek uhvati, kamo god da se okrene.
Ako ste možda pomislili da je nedavna afera s vozačkim navikama
jednog uglednog zagrebačkog suca, pače predsjednika Županijskog
suda, i njegovo prebacivanje odgovornosti na policiju i poštare
najgori primjer bahatluka i zloupotrebe položaja, evo jedna
zgodna crtica otprije par dana. Priča je, ustvari, stara sedam
mjeseci, ali je javnosti postala dostupna tek nedavno.
U Briševu kod Zadra policijski
je presretač snimio i zaustavio stanovitog Josipa
Ćelića zbog toga što je na mjestu gdje je ograničenje
brzine 50 km/h jurio 165,6 km/h. Dobro ste pročitali.
Da priča bude zabavnija, stanoviti Ćelić nije bilo tko. On je
policajac, pače zamjenik glavnog ravnatelja policije. Još
zabavnije, nekad je bio šef prometne jedinice, popularnih
Kobri.
Još zabavnije, nakon prekršaja je, navodno, nazvao načelnika
zadarske policije i zatražio da se njegov prekršaj izbaci iz
izvješća i da se ne bilježi u informacijskom sustavu MUP-a.
Ćelić priznaje prekršaj, ali negira bilo kakav pokušaj
zataškavanja.
Slučaj je komentirao i ministar Božinović: ‘On je nešto spominjao
ostavku, doduše stavio ju je u nekom drugom kontekstu, ali to u
ovom trenutku nije relevantno. Relevantno je da preksutra počinje
radni tjedan i da ćemo o tome vrlo brzo izvijestiti javnosti.’
Spektakularno! Već sutra ujutro, znači, ministar će nam se
službeno obratiti i obavijestiti nas da je ponedjeljak. To je,
priznajemo, dosta relevantna informacija.
Muka po Hrvoju
Uoči velikog kongresa u zagrebačkoj Areni, Politička skupština
Europske pučke stranke održat će sjednicu u
Hrvatskom saboru. Dobar dio oporbenih zastupnika
odluku ocjenjuje sramotnom i tvrdi da HDZ
doživljava Sabor kao svoje privatno vlasništvo.
Premijer Plenković pak tvrdi da je riječ o politizaciji nečeg što
ni po čemu ne bi trebala biti nekakva ekstra tema. Ljudi će,
kaže, doći, održati sastanak, vidjeti Sabor i još k tome sve to
lijepo platiti. Tko s tim može imati problema?
Pa evo, recimo, Hrvoje Zekanović. Član Europske
pučke stranke je i Vučić. Očekuje se da će dan
nakon obljetnice pada Vukovara boraviti u
Saboru. Što ako sjedne upravo na moje mjesto, zavapio je potpuno
shrvani Hrvoje. Eh, što je muka!
Ako vam se, dragi čitatelji, život ponekad učini teškim i
besmislenim, pokušajte se na trenutak staviti u kožu Hrvoja
Zekanovića. Svi vaši problemi, vjerujte, bit će mali kao
kikiriki.