U priču su uključeni brojni akteri. Njihove pozicije i njihovi motivi su, dakako, različiti. Radi lakšeg razumijevanja, pogledajmo kako su dosad reagirali neki od njih.
Godinama potiskivano nezadovoljstvo
Tri velika prosvjeda u zadnjih desetak godina – studentska
blokada fakulteta, veliki miting potpore takozvanoj
Jokićevoj reformi i aktualni štrajk nastavnika u
osnovnim i srednjim školama – sugeriraju da hrvatski obrazovni
sustav u cjelini vapi za jednim ozbiljnim ‘fejsliftingom’.
Recentni štrajk prosvjetara i njihovo odbijanje
Vladine ponude u vezi s povećanjem plaća
pokazuju da su problemi mnogo dublji nego što se u početku
činilo.
Godinama potiskivano nezadovoljstvo, kako primanjima, uvjetima
rada, tako i općenitim odnosom društva i političkih elita prema
obrazovanju i ljudima u sustavu, sada izlazi na svjetlo dana. U
ovom trenutku nitko još uvijek nema odgovor na pitanje kako će i
kada cijela stvar završiti.
Posredno ili neposredno, kao više ili manje zainteresirane
strane, u priču su uključeni brojni akteri. Njihove pozicije i
njihovi motivi su, dakako, različiti. Radi lakšeg razumijevanja,
pogledajmo kako su dosad reagirali neki od njih.
Učitelji
U neka, ne baš tako davna, vremena ‘sveto trojstvo’ društvenog
života činili su liječnici, popovi i učitelji. Roditelji i bake o
tome bi vam, nema sumnje, mogli održati semestar.
U zadnjih tridesetak godina iz te su društvene jednadžbe, polako,
ali sigurno, ispadali/ispali učitelji. Valja biti pošten i reći,
dio krivice za to snose oni sami.
Političke garniture redom su se prema učiteljima odnosile
maćehinski. Kad je trebalo rezati, prvo se rezalo u obrazovanju.
‘Više se nigdje ne predstavljam kao profesor, jer mi odmah netko
uzme pet posto od plaće’, duhovito je prije nekoliko godina
poentirao jedan varaždinski profesor sociologije.
Financijski aspekt samo je jedna strana medalje. Druga, o kojoj
se ovih dana glasno govori, je osjećaj posvemašnje društvene
marginalizacije. Kao da školstvo i ljudi koji rade u sustavu više
nikome nisu potrebni.
Poslije nogometnih izbornika, u Hrvatskoj živi najviše stručnjaka
za obrazovanje. I dok je, recimo, teško zamislivo da bi se
nekakav laik odvažio ući u operacijsku salu i neurokirurgu krenuo
objašnjavati kako odstraniti tumor, svaki drugi roditelj,
nezadovoljan ocjenom svog djeteta, bez ikakve zadrške naći će se
pozvanim da profesoru geografije tumači zakonitosti
nodalno-funkcionalne regionalizacije, a profesorici matematike
logaritme i integrale.
Kako to već danima naglašava Žarko Puhovski,
premijer Plenković možda bi izgubio dio
političkog utjecaja, ali bi mnogo jednostavnije adaktirao jedan
veliki problem da je smogao snage doći pred učitelje i reći:
‘Ispričavam se, jednako ste mi važni kao i Angela
Merkel.‘
Premda se na samom početku štrajka uglavnom raspravljalo o
financijskim zahtjevima, kako je vrijeme prolazilo učitelji su u
prvi plan sve više stavljali vlastito dostojanstvo.
O tome svjedoči i njihovo gotovo konsenzualno odbijanje Vladine
ponude oko povećanja plaća. Vrijeme će pokazati je li ta odluka
bila posve racionalna ili nije.
Ono što učiteljima sasvim sigurno neće ići na ruku u slučaju da
se štrajk nastavi, a što se ovih dana, primjerice, jasno moglo
vidjeti na društvenim mrežama, jest činjenica da su izmučeni
dugotrajnim štrajkom jedni drugima počeli raditi o glavi.
Sindikati
Za početak valja reći da su sindikalni čelnici općenito
nepopularna bića. Javnost ih doživljava kao trećerazredne
politikante. Što, naravno, nije razmišljanje bez uporišta u
realnosti.
I o ovome štrajku, primjerice, na početku se govorilo kao o
pokušaju da Branimir Mihalinec nakon pustih
godina drijemanja na izdašnoj sinekuri u penziju ode kao
nacionalni heroj.
Ali to je sad manje važno. Nakon što je potpisao kapitulaciju
pred sindikalnim zahtjevima u vezi mirovinske reforme, za
očekivati je bilo da će premijer prosvjetne sindikaliste dočekati
na nož.
U takvoj situaciji sindikalisti su napravili nekoliko dobrih
poteza i nekoliko pogrešaka.
U dobro svakako valja ubrojiti koheziju i prilično jedinstven
nastup. Naime, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim
školama i Sindikat učitelja pronašli su
za ovu prigodu zajednički jezik sa Sindikatom
Preporod, s kojim dosad, najblaže rečeno, baš i nisu
bili u idiličnim odnosima.
Osim toga, ideja cirkularnog štrajka pokazala se vrlo dobrom
budući da se na taj način kupovalo vrijeme, povećavao se pritisak
na Vladu i premijera, a škole pritom nisu gubile mnogo radnih
dana.
S druge strane, sindikalisti su, obraćajući se u jednom momentu
predsjedničkim kandidatima, dopustili da u prvi plan iskoče
njihove političke preferencije što je u ovakvim slučajevima
nedopustivo.
Također, prvi prosvjed na Markovu trgu bio je skandalozan i
sramotan po nastavničku profesiju. Sjetite se, recimo, ‘autfita’
i izbora glazbene podloge.
Ono što je međutim najveći problem, sindikalisti su opet pokazali
da imaju velikih problema u komunikaciji s članstvom. Velika
većina ljudi uopće nije bio upoznata s time što se točno dogovara
u Vladi. Mislili su da se pregovara o koeficijentima, a
pregovaralo se mahom o dodacima na plaću.
Temeljni kolektivni ugovor rješava osnovicu plaće. Granski
kolektivni ugovor rješava dodatke. Koeficijenti su u jednostranoj
nadležnosti Vlade, a ova Vlada, barem zasad, uredbu o
koeficijentima nema namjeru mijenjati.
Vrlo jasno, i mnogo spretnije od sindikalista, o tome je od samog
početka govorio premijer. Njegove greške u koracima bile su
drugačije prirode.
Andrej Plenković
Predsjednik Vlade problem je otpočetka shvatio olako. To je film
koji smo odgledali bezbroj puta. Tri godine unatrag,
Plenković probleme rješava tako što se pravi da
oni ne postoje ili tako da sačeka da se problemi riješe mimo
njega.
Nakon Sanadera, Milanovića i
ostalih, Hrvatska prvi put ima premijera koji radi štetu svojim
nečinjenjem. Pritom valja reći da je dosad prilično vješto
nalazio izlaz iz političkih neugodnosti bez nekih većih
posljedica.
Bilo da je riječ o ideološkim pitanjima poput ustaške table u
Jasenovcu, o ministrima u Vladi koji su bili
opterećeni skandaloznim aferama ili nečem trećem.
Sve do štrajka prosvjetara, ‘ajmo to tako reći, njegov politički
talent nije dolazio u pitanje. Sada se međutim Plenković
‘prekombinovao’, da se poslužimo rječnikom pokojnog
Radivoja Markovića.
Svjestan dominantne pozicije u pregovorima sa sindikalnim
čelnicima, premijer je izabrao taktiku iscrpljivanja i čekao da
štrajkaški žar utrne sam od sebe.
Na pregovore je slao ‘akakijeviče’ iz Ureda, a on se za to
vrijeme zabavljao unutarstranačkim manevriranjem, organizacijom
kongresa EPP-a u Zagrebu i pripremama za
predsjedanje Europskom Unijom.
Budući da se njegova očekivanja nisu ostvarila, u jednom je
trenutku krenuo s agresivnom retorikom kojom je djecu i roditelje
nastojao prikazati kao žrtve obijesnih nastavnika. Javnost se
ipak još jače solidarizirala s nastavnicima.
Onda je jednog prijepodneva glavni zagrebački trg preplavilo
tridesetak hiljada ljudi. Tek nakon toga, dakle mjesec dana
prekasno, Plenković shvaća da je štrajk njegov politički problem
i da ‘događanje naroda’ dvadesetak dana prije predsjedničkih
izbora nije nešto što bi išlo njemu na ruku.
Tek nakon toga on se aktivno uključuje u pregovore i pomirljivo
poručuje da je cijeli problem mogao biti riješen bez štrajka.
Zahvaljujući krivoj procjeni, Plenković je uspio gotovo nemoguće.
Iz situacije ‘bijelog muškarca na poziciji moći’ doveo se u
situaciju iz koje više nikako, što god da učini, ne može izaći
kao pobjednik.
Tome se svakako najviše raduju njegovi protivnici u HDZ-u. A
takvih nije malo.
Vlada
Osim premijera Plenkovića, u Vladi sjedi još nekoliko ministara
čija se imena ne mogu zaobići kada govorimo o ovom problemu.
Na početku je zadaća postizanja dogovora sa sindikatima povjerena
ministru rada i mirovinskog sustava Josipu
Aladroviću. Nitko ozbiljan nije mislio da je on u
stanju, iz čitavog niza razloga, postići bilo kakav dogovor.
O Aladroviću je momentalno teško reći bilo što drugo osim toga da
je prihvatio funkciju ministra kojoj nije dorastao.
Ministar financija Zdravko Marić bio je ipak
nešto konkretniji. Ako sindikati u prosvjeti, najavio je, ne
prihvate ponudu Vlade, javni sektor neće dobiti povećanje plaća.
Upitan trebaju li zaposlenici u javnim službama strahovati da
neće dobiti povećanje osnovice 6,12 posto, odgovorio je da se
‘Vlada vrlo jasno odredila i da je u Saboru izglasan proračun za
iduću godinu u kojem je ta mjera’.
Na novinarsku opasku znači li to da je blefirao u nastojanju da
posvađa sindikate, uzvratio je protupitanjem: ‘Zašto to radite?’
Svakome je jasno da je briga o proračunu u opisu posla ministra
Marića, no ostaje dojam da ovakve ‘finte’ nisu najsretniji put
prema kvalitetnom rješenju problema.
Ministrica
Posebna je priča ministrica znanosti i obrazovanja
Blaženka Divjak. Varaždinsku profesoricu
matematike u javnosti bije glas dobronamjerne osobe koja je imala
hrabrosti uhvatiti se u koštac s nagomilanim problemima u resoru
obrazovanja. Ali, dobra je volja jedno, pogotovo u politici, a
stvarnost je nešto sasvim drugo.
Kritičari joj zamjeraju kaos oko ishitrenog uvođenja
eksperimentalnog programa ‘Škola za život’ u
frontalnu primjenu, navodeći da je pritom, uz sve ostale
probleme, potpuno zanemarila dvije važne stvari – činjenicu da su
enormno povećane obaveze nastavnog osoblja u školama i činjenicu
da bi taj povećani opseg poslova netko trebao platiti.
Iz nekih izjava sindikalnog čelnika Branimira
Mihalinca lako se može zaključiti da je pitanje
povećanja koeficijenata prva potegnula upravo resorna ministrica.
Divjak je u početku, tako se barem činilo, davala prešutnu
podršku sindikatima, da bi onda u jednom trenutku, kada je
situacija izmakla kontroli, sazvala izvanrednu press-konferenciju
i izjavila sljedeće: ‘Današnja situacija gdje se sustav nalazi u
potpunoj blokadi je rezultat igre moći između sindikata i
premijera. Ja u tome ne želim sudjelovati.’
Bez obzira na to što je trenutačno još uvijek ministrica, ovakav
istup, ako je vjerovati stručnjacima, ne može se promatrati
nikako drugačije nego kao njeno političko samoubojstvo.
HNS
Iako je nestranačka ministrica, mandat Blaženke
Divjak rezultat je nečasne političke trgovine između
Andreja Plenkovića i Ivana
Vrdoljaka.
Nakon deala s HDZ-om, Vrdoljakova obesmišljena i
irelevantna strančica sve je karte bacila na obrazovanje. O
njima, uvjeravaju nas, ovisi budućnost naše djece.
Baš kao što je HDZ monopolizirao rat i domoljublje, tako
predsjednik HNS-a već dvije godine, u
iščekivanju neizbježne političke smrti, monopolizira reformu
obrazovnog sustava.
Dok sluša Ivana Vrdoljaka, čovjek se odjednom osjeti sretnim što
više nije dijete.
Ako se premijer zahvali ministrici, čujemo ovih dana, zahvalio se
i HNS-u na suradnji. To bi, složit ćete se, stvarno bila šteta.
Trebalo bi se dogoditi čudo neviđeno da Vrdoljakova družba jutro
nakon idućih parlamentarnih izbora dočeka kao parlamentarna
stranka.
Bez brige, hrvatsko školstvo neće propasti zbog toga.
Oporba
‘Ne smijemo dopustiti da tema koeficijenata bude ispolitizirana
od oporbe, političkih stranaka i interesnih skupina’, nekoliko je
puta ovih dana ponovio premijer Andrej Plenković.
‘Ovo je čisti, orkestrirani, lijepo osmišljeni pokušaj pred
parlamentarne izbore.’
Teško je reći na koga je točno mislio Plenković, ali
pretpostavimo da je govorio prvenstveno o SDP-u
i Mostu.
Naravno da oni sa zanimanjem prate štrajk prosvjetara i da će iz
svega toga pokušati izvući nekakvu političku korist.
Ipak, teško se oteti dojmu da je premijer u trenucima paranoje
kudikamo precijenio snagu svojih političkih oponenata. Zar netko
stvarno vjeruje da iza svega ovoga stoje Božo
Petrov i Davor Bernardić?
Oporba o kojoj trubi Plenković već je neko vrijeme u takvom
stanju da ne bi mogla napuniti poljski šekret, a kamoli Trg bana
Jelačića.
Crkva
Od početka devedesetih, kada je vjeronauk uveden u škole,
Crkva je, naravno, vrlo zainteresirana za
obrazovnu politiku. Sasvim logično, kler je i ovog puta odlučio
zaigrati na strani vladajuće partije.
Tako je, recimo, kardinal Bozanić verglao
Plenkovićevu mantru o djeci kao žrtvama.
Iako nije posve jasno protiv koga točno prosvjeduju vjeroučitelji
s obzirom na njihov status unutar obrazovnog sustava, protiv
Vlade ili protiv Crkve, zvijezda prosvjeda u Zagrebu bio je
upravo riječki vjeroučitelj Marin Miletić.
Svojim istupom Miletić je Crkvi napravio najbolju moguću reklamu,
pritom nije rekao baš ništa što bi bilo protivno njezinom nauku,
a Crkva se već drugi dan promptno ogradila od njega.
Ako ćemo se složiti oko toga da je Vlada na problem reagirala
prilično neinteligentno, onda svakako stoji i to da je jedino
Crkva reagirala još neinteligentnije. To nije nimalo čudno,
prirodno stanište inteligencije daleko je od oltara, ali neka
ostane zabilježeno.
Predsjednički kandidati
Štrajk prosvjetara prerastao je one okvire u kojima bi se
predsjednički kandidati mogli praviti da ga nije bilo. Svjesni
činjenice da je riječ o ozbiljnoj biračkoj bazi, oni načelno
priznaju problem i štrajkašima daju barem deklarativnu podršku.
Korak dalje od svih otišla je zasad jedino Kolinda
Grabar-Kitarović. Nije, doduše, ponudila nikakvo suvislo
rješenje, ali je zato vrlo vješto detektirala uzroke problema. A
to je, znamo, već na pola puta do rješenja.
Ako ste uopće sumnjali u to, svu krivicu za probleme u obrazovnom
sustavu, od devedesete naovamo, snosi Vlada Zorana
Milanovića. Aferim!