To što se današnji kandidati oduševljavaju likom i djelom jednog neostvarenog diktatora više, dakako, govori o njima nego o njemu. Franjo Tuđman ostat će upamćen kao prvi predsjednik Republike Hrvatske. Svatko tko mu zaista želi dobro na tome bi trebao stati.
Glupost je neuništiva
Najradije o tome ne bismo napisali ni slova, ali nam
profesionalni postulati ne dopuštaju taj luksuz. Radni tjedan
omiljene protagonistice ove skromne rubrike već je poslovično
obilovao kojekakvim besmislicama.
Kaže tako aktualna predsjednica da je nakon završetka mirne
reintegracije vodila svoju djecu da vide to stratište u
Vukovaru. Ispostavilo se kasnije da joj je prvo
dijete rođeno tri, a drugo pet godina nakon mirne reintegracije.
Kaže zatim da se za razliku od nekih, koji su u to vrijeme
tamburali po Americi, gomilajući pare za
kućerine, u Ministarstvu vanjskih poslova, za
dvjesto maraka plaće, borila za međunarodno priznanje
Hrvatske. Ispostavilo se kasnije da je u
Ministarstvo došla tek ’93. Hrvatska je, ako nas sjećanje ne
vara, međunarodno priznata 15. siječnja ’92.
Kaže da je spremna držati pušku u ruci i staviti život na kocku.
Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što. Ničega se ona ne boji, ‘ni
istarskog goveda, ni konja, niti boksača, što je pokazala’,
pazite, nije zajebancija, ‘srušivši Stipu
Miočića‘.
Sredinom tjedna mediji su objavili vijest da je autobus u kojem
je bila predsjednica skrivio prometnu nesreću u Malom
Bukovcu i da je bez zaustavljanja, kao da se ništa nije
dogodilo, nastavio dalje.
Portparol Zoltan Kabok objasnio je kako je sve
učinjeno prema pravilima budući da se štićena kolona nikada ne
zaustavlja. Osim toga, kazao je smrtno ozbiljan, autobus nije
vozila predsjednica. Osim toga, majku i ozlijeđenog dječaka
posjetit će predsjedničin izaslanik. Ali ne danas. Možda sutra.
Najvjerojatnije malo sutra.
Društvene mreže automatski su preplavili statusi o glembajevskom
sindromu. Nedostajao je tek rezignirani slikar
Leo da gospođi iz Bukovca objasni kako bi se
dobrotvora koji okolo šalju svoje izaslanike trebala kloniti u
vlastitom interesu.
Tjedan dana prije izbora, predsjednica još uvijek vodi u
predizbornim anketama, što ide u prilog toliko puta ponovljenoj
tezi da je glupost biračkog tijela neuništiva i da se nikada ne
može dovoljno podcijeniti.
Ili kako bi to kazao Puba Fabriczy-Glembay,
javno mnijenje je uvijek na strani onih koji imaju krivo.
Vašar taštine
Kako ide kraju, predsjednička kampanja pretvara se u neukusni
vašar taštine.
Kolinda Grabar-Kitarović teško podnosi što su
Josipovića, koji je znao sjesti za klavir,
nazivali skladateljem i gospodinom, a nju, koja također virtuozno
miluje dirke, ismijavaju zbog toga što ne zna pjevati.
Miroslava Škoru izjeda to što ga nazivaju
pjevačem, a on je biznismen i doktor znanosti.
Mislav Kolakušić ne može se pomiriti s time što
dobar dio javnosti još uvijek ne uzima ozbiljno njegove
diktatorske ambicije.
Zoran Milanović pak trpi jade zbog toga što daje
sve od sebe, a dosad su ga tek rijetki prepoznali kao punokrvnog
HDZ-ovca.
Politička nekrofilija
Zvuči šašavo, ali čini se da će pobjednika na predsjedničkim
izborima odlučiti Franjo Tuđman. Dvadeset godina
nakon smrti Otac Nacije življi je no ikada. Da je znao kakva ga
popularnost čeka kada preseli na vječna lovišta, vjerojatno bi
umro i prije.
Andrej Plenković kazao je da je Tuđman bio
vizionar, državnik i čovjek koji je u najzamršenijim povijesnim
okolnostima pronašao snage i prepoznao veliki prijelomni trenutak
na europskom kontinentu da realizira svoju ideju slobodne i
samostalne hrvatske države.
Onda je Kolinda Grabar-Kitarović kazala da je
Tuđman najveći kojeg smo imali, da je on njen učitelj, da nije
dijelio ljude na lijeve i desne, na seljake i intelektualce, i
kada su ga probali ubiti raketiranjem Banskih dvora, nasmijao im
se u lice i nastavio osnaživati državu. Predsjedniče, s nama ste
zauvijek.
Onda je Gordan Jandroković, misleći pritom na
Miroslava Škoru, izjavio da je Tuđmanovo djelo
preveliko za patuljke politike koji od njega pokušavaju
profitirati.
Onda se Miroslav Škoro obratio simpatizerima
HDZ-a, kazavši da će biti njihov predsjednik,
jer Franju Tuđmana je izdao Andrej Plenković, a glas za Kolindu
Grabar-Kitarović je glas za Andreja Plenkovića.
Onda je Plenković kazao da je glas za Škoru glas za
SDP.
Onda je kandidat SDP-a Zoran Milanović kazao da je Plenković o
Tuđmanu imao vrlo loše mišljenje, da je on imao bolje i da bi
Tuđman bio izbačen iz današnjeg HDZ-a, i da se on, Zoran
Milanović, zalagao da se Markov trg nazove po
Tuđmanu, i da mu je bilo žao što nitko od državnika Tuđmanu nije
došao na sprovod.
Ukratko, to što se današnji kandidati oduševljavaju likom i
djelom jednog neostvarenog diktatora više, dakako, govori o njima
nego o njemu. Franjo Tuđman ostat će upamćen kao prvi predsjednik
Republike Hrvatske. Svatko tko mu zaista želi dobro na tome bi
trebao stati.
Ne možemo, naravno, znati bi li Franjo Tuđman stvarno bio izbačen
iz današnjeg HDZ-a. Sigurno je tek da bi ova današnja bulumenta
političkih nekrofila, s karakteristikama koje se manifestiraju u
rasponu od nedostatka vizije do viška prijetvornosti, u onom
Tuđmanovom HDZ-u sasvim sigurno pronašla svoje mjesto.
Jedan briselski trgovac i jedan čovjek od riječi
Miroslav Škoro uvjeren je da će se 22. prosinca
dogoditi nulti referendum u nizu referenduma s ciljem da se vlast
vrati narodu, a prvi referendum bit će skidanje Andreja
Plenkovića s vlasti.
Kaže da premijer personificira način vladavine u kojem je sve
podređeno njemu i trgovačkim partnerima. On je obični briselski
činovnik bez dana radnog iskustva, a njegova je vladavina
tragedija.
U relativno kratkom periodu Plenković je tako prošao put od
vrhunskog političara do blijedog činovnika i trgovca.
Prije samo dvije i pol godine Škoro se na spomen Plenkovićeva
imena topio od miline: ‘Ne mislim ništa dobro o politici HDZ-a od
1995. do unazad nekoliko godina. Dolaskom Plenkovića okrenuta je
nova stranica u politici HDZ-a, on je vrhunski europski
političar, ali ne znam koliko će imati snage da okupi ljude koji
će napraviti nužne reforme.’
Ozbiljno razmišljamo o tome da iduće nedjelje na izborima svoj
glas damo gospodinu Škori. Sad il’ nikada. Krajnje je vrijeme da
Hrvatska dobije pravog predsjednika, čovjeka jasnih uvjerenja
koji drži do svoje riječi i ne okreće se kako pušu vjetrovi
osobnih interesa.