Naravno da neće. Nekoliko je čvrstih razloga koji govore u prilog tome.
Zoran Milanović novi je predsjednik Republike
Hrvatske.
To znači da izbori u Hrvatskoj, kakvi god oni bili, još uvijek
imaju nekakvog smisla. Da je HDZ, zahvaljujući
svojoj glasačkoj mašineriji, drugi put zaredom biračima uspio
prodati nekog poput Kolinde Grabar-Kitarović, to
bi značilo da im može prodati bilo koga.
Kolinda Grabar-Kitarović najgora je predsjednica Republike nakon
Franje Tuđmana. Iz današnjeg rakursa, gori od
nje, u slučaju pobjede, bili bi jedino kandidati poput
Miroslava Škore ili Mislava
Kolakušića, koji su u kampanji vrlo nedvosmisleno dali
do znanja da bi ih zadovoljile jedino autokratske ovlasti.
Riječ je o političarki koja je funkciju predsjednika obespametila
do te mjere da trenutačno ne možemo zamisliti što bi Milanović
morao napraviti da bude gori od nje. Što se njega tiče, idućih
pet godina on može mirno prespavati na Pantovčaku.
Koliko god Zoran Milanović bio nesimpatičan kao političar,
njegova je pobjeda dobrodošla iz jednog praktičnog političkog
razloga. Za razvoj same demokracije može biti pogubno kada su sve
poluge vlasti i markantne političke pozicije u rukama jedne
stranke kao što je bio slučaj zadnjih godina.
Predsjednik, naprimjer, nema izvršne i zakonodavne ovlasti, ali
ga se itekako pita kada se na dnevnom redu nađu pitanja koja
spadaju u domenu sudske vlasti. Dosadašnje iskustvo govori da je
sudska vlast u Hrvatskoj samo deklarativno neovisna. U praksi,
ona je itekako podložna utjecaju političkih preslagivanja. Ostaje
tek da vidimo kakvu će ulogu u tome odigrati Milanović.
Hoće li Hrvatska nakon njegove pobjede zaista postati normalnijom
zemljom kao što je obećavao u kampanji? Naravno da neće. Nekoliko
je čvrstih razloga koji govore u prilog tome.
Kao prvo, Hrvatska je, generalno govoreći, manje-više izgubljen
slučaj.
Kao drugo, predsjedničke su ovlasti vrlo ograničene. Ako
pogledamo unatrag, u zadnjih dvadeset godina postoje samo dva
predsjednička poteza koja se, državnički gledano, mogu smatrati
spomena vrijednim. Dva poteza za koje bismo mogli reći da su
imali tendenciju mijenjanja društvene klime u pozitivnom smislu.
Prvi je onaj Mesićev, kada je na samom početku
prvog mandata umirovio pučistički nastrojene generale, a drugi je
Josipovićev posjet Ahmićima.
Kao treće, novoizabranom predsjedniku i njegovoj priči o
normalnijoj državi sasvim sigurno neće ići na ruku buduća
zbivanja u HDZ-u koja je vrlo lako pretpostaviti.
U HDZ-u
sasvim sigurno imaju razloga za zabrinutost. Izgubljeni su drugi
izbori zaredom. Odnosno, da budemo posve precizni, izgubljeni su
predsjednički, a oni prije njih, europarlamentarni, najbolje bi
se mogli ilustrirati poznatom ‘delbojevskom’ prispodobom koja
kaže kako je bolje znati da si izgubio, nego ne znati da si
pobijedio.
Gordan Jandroković razloge poraza našao je u
činjenici da je predsjednička kampanja bila nešto desnija od
stranačke politike. Milijan Brkić, Miro Kovač i
Ivo Stier misle suprotno, da je
Plenkovićeva politika otišla previše lijevo. Sam
Andrej Plenković za poraz je okrivio Miroslava Škoru. Svjestan je
i on što ga čeka u mjesecima koji dolaze.
Predsjednički izbori u javnosti su se nerijetko predstavljali tek
kao prva runda unutarstranačkih izbora u HDZ-u. Već sutra, u to
ne treba sumnjati, započet će bratoubilački rat za prevlast u
najutjecajnijoj hrvatskoj stranci.
Također, uopće ne treba sumnjati da će HDZ iz ovog poraza izaći
još gori nego što je bio dosad. Nakon svakog izbornog poraza,
počevši još tamo od trećesiječanjskih izbora, HDZ se uvijek
vraćao još crnji, još korumpiraniji i još desniji.
U takvim okolnostima, normalnija Hrvatska zaista nema neke velike
šanse.