'Ispada kao da do sada nitko ništa nije radio i nitko ništa nije znao i sad se odjednom svima sve prosvijetlilo. A reforma je nedorečena, na brzinu uvedena, loše pripremljena i za sada nitko normalan nije zadovoljan.'
Prvo polugodište prvog razreda u osnovnoj školi bilo je, što se
ocjenjivanja tiče, bajka. Nema brojčanih ocjena, samo opisno
praćenje, a ionako je većina polugodišta takoreći propala pa se
nije puno što ni imalo za pisati.
Međutim, s novim polugodištem stigle su i ocjene. Puno se toga u
Školi za život što se tiče ocjenjivanja, koje se u novoj reformi
zove vrednovanje, promijenilo.
Malo koji učitelj voli ocjenjivati. To je stresno i za nastavnika
i za djecu, ljepše je samo raditi nastavu i projekte i štošta
svašta nešto nego ocjenjivati učenike.
U ovoj reformi škole, koja obuhvaća prvenstveno prve razrede
osnovne škole, zaista ima puno promjena. Na primjer, naglasak se
stavlja na formativno vrednovanje, odnosno praćenje učenika i
opisno ocjenjivanje. Sumativnog bi vrednovanja, onog koje
rezultira ocjenom od nedovoljan do odličan, trebalo biti jako
malo. Konačna ocjena trebala bi se proizvesti iz hrpe zabilješki
tog formativnog ocjenjivanja.
Opisno ocjenjivanje
Vratimo se malo unatrag. Ovo što sad nazivaju ‘formativno
vrednovanje’ nekad se je zvalo ‘opisno ocjenjivanje’. Negdje
s početaka mojeg učiteljevanja bilo je razdoblje kada učenici
uopće nisu imali ocjene, ni u imeniku ni na kraju nastavne
godine, nego smo pisali u učeničke knjižice ‘eseje’ o
napredovanju učenika. Nikom živom ništa jasno bilo nije. Ni
učiteljima, ni učenicima, a najmanje roditeljima. Ima još jedna
kvaka. Ni tada, u tim zaključnim opisnim ocjenama nije nigdje
smjela pisati ikakva negacija ili nešto ‘ružno’ o
učeniku. Tada su izumljene ‘zamjenske ocjene’, primjerice za
onoga tko nije uporno pisao zadaće nije se pisalo da učenik ‘ne
piše zadaće’ nego da učenik ‘izbjegava izvršavati svoje
obveze’. Učenici s problemom u ponašanju tada su prozvani
‘nestašnima’, oni koji nisu pazili na nastavi nazivani su
‘zaigranima’ i more sličnih gluposti. Ma što more.
Oceani.
Učitelji su se napisavali tih opisnih ocjena i izmišljali toplu
vodu, a na kraju se sve svodilo na pitanje: ‘a za koju bi ocjenu
to bilo?’. Pretpostavimo sad da učitelji u reformi, dakle
sad isključivo govorim o učiteljima koji rade u prvim razredima
osnovne škole, ispisuju 90 % formativnog vrednovanja odnosno,
nazovimo to pravim imenom: da ocjenjuju opisno.
Ono, učenik ima dvije – tri brojčane ocjene i hrpu rečenica
u zabilješkama tipa (lupam nasumice): ‘samostalno pripovijeda,
prepričava i opisuje s emocionalnom koloristikom’, ‘teže stilski
oblikuje sastavak i griješi u konstrukciji rečenica’, ‘djelomično
sudjeluje u interpretaciji, analizi i prosudbi književnih
tekstova na poticaj’ i tako dalje i tako slično, uzela sam
neke primjere za vođenje zabilježaka za Hrvatski jezik.
Pitanje koje se postavlja jest: hoće li roditelji iz hrpe sličnih
rečenica dobiti jasnu sliku napretka i rada svojeg djeteta ako uz
tu rečenicu ne stoji i neka brojčica od 1 do 5?
Opet se ne smije pisati nekakva negacija (napišeš li ‘ne zna
zbrajati 2 i 2’ momentalno ti pokuca inspekcija na vrata,
ili ne daj bože da napišeš kao zabilješku da učenik nije napisao
zadaću).
Rubrike u imeniku i veselje s njima
U Školi za život predviđene su tri vrste vrednovanja (čitaj:
ocjenjivanja). To su: vrednovanje za učenje, ka učenju i
vrednovanje naučenog. Stavljen je naglasak ne toliko na znanje
već na ‘kritičko mišljenje’. E sad. Uzmimo za primjer predmet
Likovna kultura. U predmetu Likovna kultura više u imeniku nema
rubrika za ocjenjivanje koje su bile jasne i nedvosmislene:
risanje, slikanje, oblikovanje. A nene. Sad imamo rubrike:
‘stvaralaštvo’, ‘produktivnost’ i ‘kritičko mišljenje i
kontekst’. Učenik iz jednog likovnog rada tako može dobiti i tri
ocjene, po jednu u svaku rubriku.
No, osvrnimo se malo na rubriku ‘kritičko mišljenje i kontekst’.
Tu bi trebalo ocjenjivati ono što učenici u analizi likovnog
djela izraze kao svoje kritičko mišljenje o pojedinim likovnim
radovima. Kao, učenici bi trebali analizirati uporabu likovne
tehnike, smještaj u prostoru, postizanje očekivanih ishoda (e da,
nekadašnji ciljevi i zadatci sata prekrstili su se u ishode,
svaki je ishod dobio svoju šifru pa sad i učitelji, a ne samo
liječnici mogu pisati zagonetno i u šiframa).
Moji pilići su to kritičko mišljenje odradili ovako: ‘Meni se
ovaj rad jako sviđa.’. Što još očekivati od malca koji ide u
školu svega nepuna četiri mjeseca, ima skroman rječnik, ima sedam
godina i pojma nema što je likovni jezik, tehnika, kompozicija?
Ja sam za taj kritički osvrt ‘Meni se ovaj rad jako
sviđa’ dala peticu. Dijete se kritički izrazilo, što ne?
Dijete ima svoje mišljenje.
Istupio je pred ploču gdje su bili svi učenički radovi iz
razreda, izdvojio je jedan rad, rekao da mu se taj rad sviđa, za
drugi je rekao da mu se ne sviđa i zaradio je peticu za kritičko
mišljenje. (No, dobro, bilo je prije razgovora o tome koji su
bili zadatci, što je trebalo napraviti i slična priča.) Jesmo u
Školi za život ili nismo?
U nastavnom predmetu Matematika su isto nove rubrike (zapravo, u
svim su predmetima nove rubrike u imeniku za vrednovanje, odnosno
ocjenjivanje, ali ovdje ističem ono baš ekstreme).
Tako se u nastavi matematike ocjenjuju uz znanje još i
‘matematička komunikacija’ i ‘rješavanje problema’. Nije još
potpuno jasno što će se prvašićima pod te dvije rubrike konkretno
ocjenjivati, ma koliko ministrica bajala da su učitelji
pripremljeni baš i nije tako, još ima jako puno, previše čak
upitnika iznad mnogih učiteljskih glava. I onim mladih i
nadobudnih i onih starih, prekaljenih i mudrih. Zbunjola opća i
skoro pa totalna.
U predmetu Priroda i društvo postoje samo dvije rubrike za
vrednovanje učenika. To su: ‘usvojenost znanja’ (OK, svima
je jasno da tu upisujemo ocjene iz ispita i usmenih
ispitivanja) i ‘istraživačke vještine”‘(e to baš i nije totalno
jasno što i kako ocjenjivati, poglavito klincima u prvom razredu
osnovne škole, jer čisto sumnjam da će neki prvašići surfati po
internetu i istraživati o nekom problemu, primjerice).
Je li reforma zaista spremna za naše škole?
Mnogi učitelji od sintagme ‘rješavanje problema’ dobivaju
osip i lagano trzanje glavom. Većina učitelja od hvalisanja
reforme dobiva osip i trzanje glavom. Ispada kao da do sada nitko
ništa nije radio i nitko ništa nije znao i sad se odjednom svima
sve prosvijetlilo. A reforma je nedorečena, na brzinu uvedena,
loše pripremljena i za sada nitko normalan nije zadovoljan.