'Ako uzmemo u obzir komponente kao što su neredovito pohađanje nastave, nepoznavanje hrvatskog jezika, nesvladavanje predviđenih ishoda, a koji su naučiti čitati i pisati te zbrajati i oduzimati do 20, da, djeca zaista mogu pasti prvi razred osnovne škole. No, nije to tako lako.'
Bila mi je namjera napisati nastavak nebuloza o famoznom
ocjenjivanju, pardon – vrednovanju u Školi za život, ali
kako u prosvjeti nikad nije dosadno, od prošle su se kolumne po
bespućima interneta valjale druge zanimljive teme.
Primjerice, šaputalo se o cijeni cateringa za stručne skupove Šzž
i predviđenim jelovnicima, raspisali se novinari o inflaciji
odlikaša (o tome je u ovoj kolumni već bilo govora), a najviše je
buke i prašine podigao podatak s HRT-a o tome kako prvašići
ponavljaju razred.
Malo statistike
Kako čitam u medijima, prije šest godina prvi razred nije prošlo
136 prvašića, a rekordna je bila 2015./16., kada je malih
ponavljača bilo 154. Prošle školske godine je prvi razred
ponavljalo 125 učenika.
Uz sveopće zgražanje kojekakvih stručnjaka i samozvanih
stručnjaka, bitno je vidjeti i podatak iz kojih županija dolazi
najveći broj malih ponavljača. To su Virovitičko-podravska i
Međimurska županija. E sad. Oni upućeniji mogu zbrojiti dva i dva
pa zaključiti kakav je sastav učenika prvih razreda u tim
županijama, odnosno, svjesni su da je u tim županijama velik broj
učenika, pa tako i prvašića, iz redova nacionalne manjine kojoj
škola baš i nije na vrhu liste prioriteta. Osim što učenici te
određene manjine i ne pohađaju nastavu uredno i redovito, često
dolaze u školu s nepoznavanjem hrvatskog jezika (a nije osiguran
dovoljan broj pomagača u nastavi iz redova manjina kako bi
prevodili) i bez ikakvih predznanja.
Ti učenici često nemaju niti potreban pribor za rad, a još manje
uvjete kod kuće gdje bi u miru mogli učiti i pisati zadaće. Kad
se sve te komponente zbroje jasno je zašto je ponekad nužno da
dijete padne prvi razred. OK, ne kažemo sada da prvi razred
padaju samo djeca pripadnika određene nacionalne manjine, ali su
u većini među onih 125 ponavljača. U reali, lakše je upasti kao
zastupnik u Sabor nego pasti razred u osnovnoj školi, ali to je
već neka druga priča koju malo ljudi zna.
Medijski vrisak
Pojedini novinari, u pomanjkanju zanimljivih tema, nađu tako neki
podatak kao što je ovaj o broju prvašića ponavljača, izbace
senzacionalistički tekst koji recimo počinje rečenicom: ‘Kičma mi
se jutros naježila nad izvještajem o tome da djeca u našoj zemlji
mogu pasti prvi razred osnovne škole.’ (izvor: telegram.hr)
i mrtvi hladni nahuškaju neupućeni narod na zle prosvjetare koji,
eto, ruše jadnu malu dječicu već u prvom razredu osnovne škole.
Bljak. Nećemo navesti ime gospođe novinarke, ali žena je napisala
toliko jeftin senzacionalistički i populistički pamflet, s
nedovoljno istraženim podatcima, da se čovjeku jednostavno
povraća.
Pa ta novinarka nastavlja, ovaj put u srcedrapajućem tonu:
‘Dakle, svake godine kod nas ponavlja prvi razred više od stotinu
curica i dečkića kojima ispadaju mliječni zubi, koji su do jučer
bili naše bebe i koji još po mraku bosi tapkaju roditeljima u
krevet kad sanjaju zmajeve ili mumiju.’ I dolazimo do
rečenica: ‘Lani su ih učitelji srušili 125, prije otprilike isto,
prije nekoliko godina 154. Čitamo svašta, ali nešto ovako
odvratno ipak vrlo rijetko.’
Što reći na takav vid izvještavanja javnosti osim da je direktno
upućen kao poziv na pljuvanje javnosti po učiteljima, koji, eto,
rade ‘odvratnu’ stvar rušenja ‘beba kojima ispadaju mliječni
zubići’?
I tekst se dalje nastavlja. No zaustavit ćemo se na do sad
navedenim rečenicama, dovoljan su pokazatelj kolika je količina
mržnje i neupućenosti od strane pojedinaca (koji imaju moć medija
u rukama) prema prosvjetarima.
Padaju li prvašići razred s razlogom?
Vratimo se tome da prvašići zaista mogu pasti razred. Naime, ako
uzmemo u obzir komponente kao što su neredovito pohađanje
nastave, nepoznavanje hrvatskog jezika, nesvladavanje predviđenih
ishoda, a koji su naučiti čitati i pisati te zbrajati i oduzimati
do 20, da, djeca zaista mogu pasti prvi razred osnovne škole. No,
nije to tako lako.
Kao prvo, kada učitelj u prvom razredu prepozna problem pri
analizi i sintezi glasova i početnom pisanju i čitanju, uključuje
stručne službe te dijete šalje na pregled logopedu da se utvrdi
postoje li kakvi problemi koje treba rješavati stručnjak. Ni
jedan učitelj ne ostavlja dijete koje ima poteškoće u početnom
čitanju i pisanju da se samo bori s tim poteškoćama u
‘nadi’ da će ga srušiti da padne prvi razred.
Problem se uvijek prepozna na vrijeme i na njega se reagira.
Naravno, bitna je i suradnja roditelja u tome. Jer ako učitelj
kaže da djetetu treba pomoć logopeda, onda se od roditelja
očekuje da dijete odvede logopedu. Naše škole još nisu u tom
stupnju razvijenosti da svaka škola ima svojeg logopeda (iako bi,
prema iskazanim potrebama, trebala imati).
Zatim, postoje i satovi dopunske nastave na kojima učitelji daju
sve od sebe da pomognu djetetu koje ima poteškoće u svladavanju
nastavnih sadržaja. Naravno, pod uvjetom da je dijete voljno i
nazočno tim satovima.
Startne pozicije i sposobnosti nisu iste kod svih učenika. S
nekom se djecom kod kuće radi, neka su išla u predškolsku
ustanovu, a neka su do škole sjedila kod kuće s tim da s njima
nitko ništa nije radio. To su nejednake startne pozicije.
Sposobnosti su također različite. Neka su djeca zrela za prvi
razred, neka su još zaigrana, a neka nisu dovoljno kognitivno
zrela. Svakakve se djece nađe u jednom prvom razredu.
No, ponavljam, jako je teško pasti prvi razred osnovne škole.
Uopće je jako teško pasti bilo koji razred u osnovnoj školi.
Podatak o 125 učenika prvih razreda koji su lani pali razred je u
principu zanemariv s obzirom na broj učenika. Komentar iz jedne
nastavničke grupe to lijepo matematički pokazuje: ‘U školskoj
godini 2018./2019. imali smo 145 tisuća prvašića, od čega njih
125 nije prošlo 1. razred, ili 0.08%. Pa ako 99.92% prvašića
položi prvi razred, onda i ne možemo baš zaključiti kako su
učitelji za sve krivi, jelda?”
Što još reći, a ne zaplakati?
Danas zaista svaka baba alapača može komentirati i kritizirati
rad učitelja i to pozivajući se na pravilnike koje nije niti
pročitala.