Najteže je onima najmanjima, prvašićima. Njih mi je i najviše žao. Tek su zakoračili u školski život, a cijela im je ova nastavna godina kaotična.
Završio je i četvrti, lagano krnji tjedan Nastave na daljinu.
Kratak predah, Uskrsni praznici pa slijedi nastavak u istom
tempu, možda čak i težem jer je iz MZOS najavljeno ocjenjivanje i
vrednovanje.
Najteže je djeci
U posljednja četiri tjedna najteže je ipak u cijeloj priči bilo
djeci. Zatvoreni kod kuće uz histerične roditelje, online uz
preambiciozne i zbunjene učitelje. I svi od njih nešto
zahtijevaju, od djece mislim. Nema susreta i druženja s
prijateljima, nema izlazaka osim onima sretnima koji žive u
kućama pa imaju kakvo – takvo dvorište. Djeca će nam iz karantene
izaći atrofiranih mišića, iskrivljene kralježnice, prozirni,
ćoravi.
Dobivaju za zadatak čitati lektire, ali do knjiga ne mogu osim na
nekom polulegalnom kanalu na internetu, a i to ako nađu opet
moraju buljiti u ekran da bi pročitali u pdf – u. Čisto sumnjam
da naši učenici imaju e – čitače, dakle osuđeni su čitati knjige
s mobitela, tableta, laptopa…
Kazališta su otvorila svoja online vrata pa učenici mogu gledati
predstave koje nisu bili u prilici pogledati uživo. Opet moraju
buljiti u ekran nečega.
Mogu učenici gledati i filmove. Online. Što legalno, što
ilegalno.
Uz sadržaje koji su i do sada bili dostupni na internetu, u
posljednjih je mjesec dana buknulo još mnoštvo novih, kvalitetnih
sadržaja. Ali, čisto sumnjam da je djeci, nakon odrađivanja
nastave, još dodatno do buljenja u ekrane.
I s prijateljima moraju komunicirati online.
Najteže je onima najmanjima, prvašićima. Njih mi je i najviše
žao. Tek su zakoračili u školski život, a cijela im je ova
nastavna godina kaotična. Prvo je bilo ima – nema nastave. Pa
onda, kad su lijepo uhvatili ritam učenja i rada u drugom
polugodištu, došao je ovaj virus i sad su osuđeni na nekakvu
instant nastavu kod kuće uz roditelje koji se često ne snalaze u
tehnikalijama i Nastavi na daljinu. Njima se servira i nekakav
surogat škole u vidu Škole na Trećem, koji ih dodatno zbunjuje.
Uglavnom, izgleda da će se vrijeme ponavljanja i vježbanja u
rujnu produžiti i na listopad.
Kako će učenici biti na kraju ocijenjeni? Svi osim prvašića imali
su ocjene još u krnjem prvom polugodištu, a prvašići su dobivali
rijetke ocjene u siječnju i veljači (u Školi za život preferiraju
se opisne, a ne brojčane ocjene).
Uputa je iz MZOS da se do daljnjega učenike nižih razreda ne
ocjenjuje već da se prati njihova aktivnost. OK. Ali to je više –
manje praćenje aktivnosti roditelja. Jer teško će koji, recimo
prvašić sam uzeti mobitel / laptop / tablet, poslikati svoj
rad i poslati učiteljici traženu zadaću. Što ako roditelji
ne šalju učeničke uratke? Mogu biti različiti razlozi – neznanje,
nesnalaženje u tehnikalijama, neimanje mogućnosti, nemanje
vremena… Kako takvim učenicima pratiti aktivnost? Pisati da nisu
redovno izvršavali svoje obveze? Gatati u talog od kave? Bacati
grah?
Zadaće učenici (ili njihovi roditelji) šalju nastavnicima tijekom
cijelog dana ukoliko nisu zadani rokovi. Pa tako dođe zadaća na
mail i u 23 sata. Ponekad dijete tek u to doba dana dođe na svoj
red za zadatke ukoliko je u obitelji više školaraca, a samo jedan
pristup Nastavi na daljinu.
Uz osmijeh i cvjetnu livadu
Slušajući na TV izjave o Nastavi na daljinu i kako sve divno
krasno funkcionira toliko da i drugi (sic!) “prepisuju” model od
nas, čovjek bi došao do zaključka kako se roditelji i nastavnici
žale bez razloga. Dobiva se utisak šetnje po cvjetnoj livadi
punoj šarenih leptirića koliko je savršena ta Nastava na daljinu
kod nas.
Reala je malo manje cvjetna i s puno manje osmijeha. Leptirićima
ni traga. Samo smrdljivi Martini. Naime, u nastavničkim grupama
gotovo svaki dan iskrsnu pitanja kolega tipa: “Je li se još kome
pokvario laptop koji smo dobili u siječnju od MZOS?”. Prema
pisanju, izgleda da se svaki treći laptop dobiven u Školi za
život pokvario. Oh, kako to kako to?
Nije da samo učenici često nemaju uvjete za rad. Nemaju ni neki
kolege. Ima puno nastavnika koji svoju Nnd odrađuju preko svojih
mobitela. Najveći profit od Nnd imat će teleoperateri preko kojih
se i učenici i nastavnici spajaju na Internet. Nekima će doći
lijepi računi.
Ako ćemo tu cvjetnu livadu od Nastave na daljinu raščlanjivati na
cvjetiće, dobit ćemo: nezadovoljne roditelje, zbunjenu djecu,
prezaposlene nastavnike, loše tehničke uvjete, preopterećene
sustave, preopterećene mreže, dvadsetčetirisatno radno vrijeme,
podočnjake, pečenje očiju, sumnjiv način vrednovanja, praćenja i
ocjenjivanja, loše obrađeno gradivo, laptope i tablete koji se
kvare i još puno sitnih neuglednih cvjetića koji čine tu livadu
ne baš tako veselom i savršenom.
Na toj livadi će se, izgleda, još neko vrijeme skakutati. Možda i
do kraja nastavne godine, iako se svi nadamo da ćemo se vratiti u
školske klupe barem posljednja dva tjedna kako bismo realno i
kvalitetno ispitali i ocijenili učenike. Naravno da neće nitko
tražiti sitnice i detalje iz nastavnih sadržaja, ispitat će se
samo bitno i osnovno. Ako bude prilike.
Jer ovakvo vrednovanje kakvo se sad predviđa niti je relevantno
niti vjerodostojno. Ima učenika koji ni ne primirišu u viritualne
učionice – to oni “veliki. A ima i roditelja koji hladno
ignoriraju učiteljeve zahtjeve – to od onih “malih”.
Korona ujedinjuje razjedinjeno
I za kraj mala crtica iz svakodnevnog korona online života iz
kuta nastavnika. Naime, Nastava na daljinu odvija se i u ostalim
državama bivše Juge. Webinarima u Webučionici Sandre Vuk nazoče i
kolege iz BiH, Srbije, Makedonije. Svi smo sad u istom loncu.
Eto, neki dan je u moj inbox uletjelo pitanje kolegice iz
Makedonije o izradi web stranice u kojem moli za pomoć. Ona na
makedonskom, ja na hrvatskom, ali sporazumjele smo se. Također,
mediji iz drugih država u “regionu” pišu o međusobnoj pomoći i
kolegijalnosti nastavničke populacije u ovim neuobičajenim
vremenima. Nevolja ujedinjuje razjedinjeno.