Ponovit ću izraz koji sam u kolumni često koristila: najviše laju oni koji najmanje znaju.
Ha! Ispunjuju se predviđanja pojedinih znanstvenika da će
pandemija korone biti sve gora i gora. Hrvatska svakodnevno
bilježi veliki broj zaraženih, vjerojatno bi ih bilo i više da se
više testira. Bolnice pucaju po šavovima, liječnici i medicinsko
osoblje je na rubu snaga. Neki dan su uvedene neke nove mjere,
koje više izgledaju kao kozmetički zahvat nego nešto što bi
ozbiljno trebale zaustaviti širenje virusa.
U Varaždinskoj županiji uveden je svojevrsni oblik lockdowna,
zatvoreni su ugostiteljski i sportski objekti, a srednje škole
prelaze na dvotjednu online nastavu. Nema okupljanja više od 10
ljudi, osim u crkvi. Tamo nema opasnosti od korone. Osnovne se
škole još drže, rade više-manje normalno, makar u njima ima sve
više zaraženih učenika i nastavnog i tehničkog osoblja ili onih u
samoizolaciji.
Prema podacima s portala Srednja.hr, gdje se prenose podaci
iz MZO-a (s datumom 20. studenoga) u Hrvatskoj je trenutno
zaraženo 1.670 učenika, a u samoizolaciji je njih 11.549. Isti
izvor navodi: “Kada je riječ o zaposlenicima škola, na
koronavirus pozitivno je njih 675 (1,04%), a u samoizolaciji je
718 prosvjetni djelatnik.”
Ipak, MZO ne razmišlja o prelasku na online model nastave. Dokle?
Što se čeka? Pa valjda da bude samo 30% učenika i nastavnika u
školama. Tko živ tko mrtav.
Prosvjetari mahom zagovaraju nastavu uživo, poučeni lošim
iskustvima online nastave od proljeća. Radilo se više, a s manje
uspjeha učenika i za manju plaću. Uz to, jednostavno je bilo
degutantno čitati izjave roditelja koji su laprdali kako
nastavnici u školi na daljinu ništa ne rade i tražili pola
učiteljske plaće. Ponovit ću izraz koji sam u kolumni često
koristila: najviše laju oni koji najmanje znaju.
Roditelji su oko mogućnosti prelaska na online nastavu
podijeljeni: ima ih koji to zagovaraju još od početka nastavne
godine, ali ima ih i koji se žestoko opiru takvom obliku nastave,
jer to znači da bi se morali posvetiti vlastitoj djeci za koju
uglavnom nemaju vremena.
Izvlače se kojekakvi razlozi koji zagovaraju ostanak u školi
vezani uz krhku psihu djece, a malo tko se uopće pita što je s
tom krhkom dječjom psihom u školi sada, pod epidemiološkim
mjerama kad se ne smiju družiti, kad sjede sami u klupi (u
normalna vremena u klupi sjedi sam onaj učenik koji je u nekakvoj
kazni), kad moraju nositi maske, kad milijun puta dnevno peru
ruke u hladnoj vodi i dezinficiraju ih, kad sjede u hladnim
provjetrenim učionicama…
Stavlja li se obrazovanje ispred zdravlja?
Zaista nemam više snage secirati korona mjere u školama. Ne mogu
više ni raspravljati o tome. Ionako nastavnici ni o čemu ne
odlučuju, već njima i djeci sudbinu kroje neki tamo političari.
Bit će kako bude. Najvažnije je da ostanemo zdravi. Krleža je
lijepo rekao: “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo pak ni vezda
ne bu da nekak ne bu.”