Tušek je sasvim u pravu kad kaže da nije napravio ništa bitno drugačije od njegovih kolega na sličnim pozicijama. On je samo imao tu nesreću da je razgovarao s osobom koja smatra da nije u redu da se 'to tako radi'. Nažalost, na našoj lokalnoj političkoj sceni takav se još nije pojavio.
Šef zagorskog HDZ-a Žarko Tušek jučer navečer
podnio je ostavku na tu funkciju. Politički je to epilog afere
koja je proteklih dana okupirala nacionalni medijski prostor,
nakon što je Viktor Šimunić, nezavisni vijećnik
iz Oroslavja, tajno snimio razgovor u kojem mu rečeni
hadezeovac nudi cijeli niz javnih funkcija u zamjenu za
političku suradnju. Drugim riječima, svedimo to na suštinu onoga
o čemu se tu radi – Tušek je pokušavao kupiti Šimunića.
‘Medijska hajka i linč’
Kako sada stvari stoje, u izbornoj godini Tušek neće voditi
stranku u Krapinsko-zagorskoj županiji, no tu njegovo preuzimanje
odgovornosti očigledno završava. Naime, on i dalje ostaje član
HDZ-a, a utjehu od posljedica ‘medijske hajke i linča’, kako je
nazvao ono što se događalo proteklih dana, pronaći će u mekoći
fotelje saborskog zastupnika.
‘Teret za stranku’
Možda je izlišno i naglašavati – jer nekako kao da se drugo i ne
očekuje od osobe s HDZ-ovom stranačkom iskaznicom – ali recimo i
to da Tušek i dalje tvrdi da nije ništa pogrešno napravio. Svoju
ostavku obrazložio je onako kako se to već radi u takvim
situacijama, rekavši da je cijeli slučaj, eto, postao ‘preveliki
teret za stranku’.
Ne treba, naravno, biti naivan pa pomisliti da bi Tušek mogao
doći u iskušenje priznati da je taj ‘preveliki teret’ posljedica
njegova čina, tog pokušaja uvlačenja Šimunića u
najprizemnije političko kokošarenje. Pravi problem
dojučerašnji glavni zagorski hadezeovac pronašao je
negdje drugdje, u ‘tendencioznom i nekorektnom’ pisanju medija te
‘nezakonito snimljenom razgovoru’ između njega i vijećnika.
‘Kaj bi ti štel?’
Tušek nam tako očigledno tumači da su iz tog ‘nezakonito
snimljenog razgovora’ mediji ‘tendenciozno i nekorektno’
interpretirali značenje rečenica u kojima on Šimuniću nudi,
prilično razgovjetno i jasno, redom – mjesto potpredsjednika
ili predsjednika županijske skupštine, a odmah potom i neka radna
mjesta na koja se ne može doći drugačije nego putem javnog
natječaja, kao što su funkcija pročelnika u Županiji,
mjesto ravnatelja Parka prirode Medvednica ili neke institucije
za zaštitu prirode Hrvatskog zagorja…
‘Kaj bi ti štel?’, govori Tušek, što se ‘tendenciozno i
nekorektno’ jasno čuje na snimci. ‘To sve je na stolu’, kazao je
te večeri hadezeovac u klijeti u Oroslavju, ali pritom
nije govorio o litri i vodi.
Tako se to radi
Ipak, u svome jučerašnjem obraćanju javnosti možda najznačajnija
rečenica koju je izgovorio ovaj istaknuti član HDZ-a je sljedeća:
‘Ja sam s njim razgovarao na način kako razgovaraju svi politički
akteri i sve političke stranke u bilo kojim predizbornim i
postizbornim pregovorima. I vi, predstavnici medija, to vrlo
dobro znate.’
Ovaj trenutak njegove iskrenosti možda oslikava i središnji
problem ove afere. Odnosi se to na prihvaćanje modela ponašanja
kakav oslikava razgovor Tušeka i Šimunića kao nečeg
najnormalnijeg. Opće prihvaćenog. Svojevrsnog političkog
standarda. Nakon što je poručio medijima da oni to ‘vrlo dobro
znaju’, za punu ironiju ostalo je još samo da svemu tome doda
kako to ‘vrlo dobro znaju’ i građani.
I pritom zapravo ne bi bio uopće u krivu. Osim u jednome, a to je
što je Tušek legitimitet takvoj političkoj trgovini pokušao dati
time što ionako svi znaju da se ‘to tako radi’.
Naletio na Šimunića
Da, Tušek nije napravio ništa bitno drugačije od njegovih kolega
na sličnim pozicijama. Trgovanje funkcijama, kako je to na svoj
način objasnio, zapravo spada u opis njegova posla prilikom
predizbornih i postizbornih pregovora.
Naravno da se malotko može zavaravati mišlju da bi Tušek bio neka
endemska negativna pojava na hrvatskoj političkoj sceni. On je
samo imao tu nesreću da je razgovarao s Viktorom
Šimunićem, osobom koja smatra da nije u redu da se ‘to
tako radi’. I koja je bila dovoljno moralna da odbije
sudjelovati u tome te da odbaci priliku za jednostavnim
uhljebljivanjem. Istovremeno i dovoljno hrabra da takav razgovor
snimi i dostavi medijima.
Na našoj lokalnoj političkoj sceni takva osoba još se nije
pojavila. Sasvim sigurno bilo bi pogrešno zaključiti da to znači
da takvih pojava nema. Štogod politički akteri javno govorili o
tome.
A govore, što je najzanimljivije, dijametralno različito.
Leverić…
Tako primjerice aktualni varaždinski župan Radimir
Čačić bez ikakve zadrške, sasvim transparentno i
otvoreno, govori o vlastitim kadroviranjima. Tako je
primjerice oko godinu dana unazad bez pardona priznao kako
je u vrijeme kad je još bio predsjednik HNS-a i
prvi potpredsjednik Vlade negdje uhljebio svog stranačkog kolegu Alena
Leverića.
…Podbojec…
Isto tako dao je i zanimljivu izjavu vezanu uz
ravnatelja Doma zdravlja Varaždinske županije
Renata Podbojca: ‘Pa dozvolit ćete mi
da i ja mogu postavit nekog svog stranačkog čovjeka negdje.’
…Poljak, Kovačić, Bosilj…
Tome priznanju prethodilo je nabrajanje
HDZ-ovog kadra, dakle onog iz redova njegova
koalicijskog partnera, postavljenog na rukovodeće pozicije unutar
zdravstvenog sustava. Pa se tako tu pojavljuju razna imena,
primjerice Damir Poljak na poziciji zamjenika
ravnatelja Opće bolnice Varaždin, zatim Denis
Kovačić kao ravnatelj Specijalne bolnice u Toplicama, pa
Marin Bosilj, ravnatelj Zavoda za javno
zdravstvo…
Oni koji mogu ‘doprinijeti’
S druge strane, u Gradu Varaždinu gradonačelnik Ivan
Čehok nikad ne bi posegao za takvom retorikom. Ako
se njega pita, to što se na strateškim mjestima nalaze
njegovi ljudi, tek je puka koincidencija, jer ključ za
kadroviranje nije politička pripadnost već, tko bi li se toga
sjetio, sposobnost.
Ključne pozicije rezervirane su, eto, za te sposobne ljude, za
one koji ‘mogu doprinijeti’, da se poslužimo jednom sintagmom iz
ove famozne snimke iz Oroslavja.
To smiješno pitanje – ‘gdje ti misliš da bi mogao najviše
doprinijeti’ – je zaista jedan krasan oblik eufemizma za
opravdavanje uhljebljivanja bilo koje vrste sljedbenika
– jednako onih nešto sposobnijih koji će čak možda i
nešto korisno napraviti kad im se ‘zahvali’
dodjeljivanjem neke funkcije, kao i onih više ili
manje potkapacitiranih, kojima se pak valja ‘odužiti’ jer su
stali iza nečije političke agende.
Dreven, Dušak…
Dovoljno je prisjetiti se kako su HNS-ovi
gradski vijećnici gotovo preko noći izdali svoje birače na
lokalnim izborima u Varaždinu pa je tako Josip
Dreven odlučio da bi najbolje mogao ‘doprinijeti’ tako
da prijeđe na pobjedničku Čehokovu stranu te istovremeno nastavi
nadzirati poslovanje Termoplina i za to primati
izdašnu naknadu. Njegova stranačka kolegica Vesna
Dušak bila je nešto manje odlučna pa ju je put od HNS-a do Čehoka vodio preko Reformista.
…Kišić…
No nije to ništa prema onome koliko ‘doprinijeti’ može
Alen Kišić, kojeg se možda netko sjeća kao
budućeg SDP-ovog gradonačelnika Varaždina koji
to nikad nije postao. Njegov prelazak pod Čehokove skute nakon
izbornog poraza jedan je od najvećih blamaža u novijoj lokalnoj
političkoj povijesti. No bruka i sramota kratkoga su vijeka,
a direktorske pozicije u čak dvije gradske firme mogu potrajati
najmanje četiri godine.
…Mladenović…
Zapošljavanje bivšeg gradskog vijećnika Denisa
Mladenovića u Zajednici sportskih udruga Grada Varaždina
također nije prošlo nezamijećeno u lokalnoj javnosti.
Osoba koja je 2011. godine predvodila prosvjede protiv Vlade i
samog gradonačelnika logično je zaključila da ‘doprinijeti’
razvoju sporta u gradu najbolje može tako da se pridruži listi
dojučerašnjeg omraženca. Ta je ljubav, istina, na kraju pukla, no
spomenuti dio prošlosti time se promijenio nije.
…Bunić, Runac, Rogina…
Jedan od glavnih suigrača varaždinskog gradonačelnika,
Željko Bunić, svoj je ‘doprinos’ odlučio dati
preuzevši upravljanje Varkomom, Parkove je dobio koalicijski partner HDZ,
gdje ‘doprinosi’ Alen Runac, a zvijezda
kulinarskih showova Zdravko Rogina
pokazao se kao čovjek koji može odlično ‘doprinijeti’
na čelu Vartopa…
Popis kao telefonski imenik
Priča je to koja gotovo da nema kraja, no negdje valja podvući
crtu kako ovaj tekst ne bi poprimio razmjere telefonskog imenika.
Praktički je nemoguće na ograničenom prostoru pobrojati sve
direktore i ravnatelje koji su na svoje pozicije instalirani
nakon smjene vlasti isključivo po političkoj liniji te se ovom
prilikom ispričavamo svima koje smo izostavili. Jednako tako i
cijelom nizu onih koji su svoje mjesto pronašli u nadzornim
odborima ili upravnim vijećima javnih tvrtki ili ustanova.
Ono što je bitno je da gotovo nitko više i ne podiže obrvu na
spomen takvoga kadroviranja. Već dulje vrijeme u hrvatskom
društvu sve se to smatra savršeno uobičajenim, upravo onako kako
je Tušek predstavio svoj razgovor sa Šimunićem.
Preko stranke do uspjeha
Stoga nimalo ne iznenađuje podatak, izvučen iz
istraživanja Eurobarometra, da čak 88 posto
hrvatskih građana smatra da su za uspjeh u životu političke veze
neophodne ili jako važne. S druge strane, u jednoj
primjerice Švedskoj 72 posto građana smatra da su one –
potpuno nevažne.
Kako se to može promijeniti? Jedan od načina pokazao nam je
Viktor Šimunić. Pitanje je tek gdje pronaći još pokojeg.