– Što to skrivaš? – ispitivao je policajac čovjeka u bijeloj kuti
koji se skrivao iza Grgura Ninskog – da nisu langoši? Znaš koje
je pravilo na ovogodišnjem festivalu?
– Ma kakvi, gospon policajac, to je droga, vidite da su mi ruke i
nos puni bijelog praha, nema tu langoša, majke mi – opravdavao se
kao da mu život ovisi o hiru čovjeka u uniformi koji stoji pred
njim.
Policajac je otvorio limeni poklopac improvizirane kutije na
kotačima, zagrabio bijeli prah i pomirisao.
– Brašno – zaključio je i pogled mu se smrknuo – Gdje su langoši?
– zgrabio je čovjeka u kuti za vrat – pitam posljednji put. Znaš
koje je pravilo.
– Znam gospon policajac, pučka ponuda svedena je na minimum.
Dozvolu za prodaju ima samo Todorićev čovjek u Uršulinskoj –
skrušeno je pognuo pogled.
– Tako je. Branka je zabranila te prostačke sadržaje, uključujući
i tamburaše. A sad pjevaj!
– Sve, sve je otišlo, ljudi su ovisni, ne stignem peći, kunem se
domovinom svojom. Andreja Piskač odnijela je posljednjih pet koje
sam ispekao.
– Gdje su ostali dileri?
– Radim solo, kunem se prvim predsjednikom!
Pljas! – pao je šamar.
– Sad ćeš pred suca, porotu i krvnika u jednom – policajac je
zgrabio dilera langoša i vukao ga prema uredu Turističke
zajednice.
Pristojni šetači su se zgražali.
Kako je mogao? Prostačina. Peče langoše bez dozvole i prodaje
našoj djeci. Fuj, fuj.
– Nemoj me vodit u Turističku, sve ću ti reći – zaridao je diler.
Zastali su pored kovačnice.
– Ovo je moderni europski festival za građane. Nećemo se
sramotiti pred gostima – potapšao ga je policajac po ramenu –
gdje su vam ostali punktovi za raspačavanje?
– Jedan je kod zidića na Slobodi, drugi kod bunara na Starom
gradu, a treći pored rakijarnice.
– Sad mi više nije čudno što Andreja Piskač kaže da je grad pun
langoša. Inače, obožavam njezine kolumne – otvorio se.
– Da, ona nam je glavna mušterija – priznao je diler prije nego
što mu je u glavu doletio langoš star dva dana.
– Smrt drukeru! – zaorilo se iza naših leđa.
Policajac je potrčao za sumnjivcem koji je bacio tvrdi langoš, a
dileru, koji je pao u nesvijest, ispao je voki-toki.
Kažu da prilika čini lopova, a puno prilika projektnog menadžera.
Ja sam projektna menadžerica. Uključila sam voki-toki.
– Alo dileri, ovdje Heisenberg, vaš vođa je pao, punktovi su
otkriveni, ako želite živjeti, selite se u sinagogu – poručila
sam.
Začulo se krčanje i šum u uređaju i ubrzo su stigla tri potvrdna
odgovora. Zgrabila sam kolica iza Grgura i jurnula prema
sinagogi.
Dvojica mladića u majicama Metallica, Cannibal Corpse i jedan u
plavom s.Oliver džemperu čekali su me pred ulazom.
– Ovo je borba za dušu grada – rekla su ponosno dvojica metalaca
– mi smo odabrani.
– Nije, ovo je teška seljačija, ali zarada je dobra – ispravio ih
je poduzetni mladić u džemperu – na ovaj način fukcionira cijela
naša država.
– Kome ti govoriš da je seljačija, cigane? – unio mu se u lice
Metallica man.
– Mi smo europski građani, mi papamo francuske sireve, a ne masne
lepinje – odgovorio je džemperaš.
– Vas europskih građana ima jedan posto, a nas balkanskih seljaka
99 posto. Hoćeš da malo klasno ratujemo?
– Glavu gore! Niti smo europski građani niti smo balkanski
seljaci, mi smo projektni menadžeri – ohrabrila sam ih – sjedajte
ovdje da smislimo plan kako da izvučemo što više para od ovih
špancirateljskih luzera – na te su se riječi smirili.
Novac je najljepša stvar na svijetu. Kad imaš novac, nije važno
jesi li Cannibal Corpse ili s.Oliver. Novac je nadnacionalan i
njime se mogu pobijediti sve predrasude. Zato moramo težiti tome
da imamo novac.
Plan smo razradili jako brzo.
Angažirali smo sve tamburaše kojima je bilo zabranjeno svirati i
napravili im pozornicu u sinagogi. Metallica man usmjeravao je
posjetitelje iz prostora vile Bedeković prema nama, Cannibal
Corpse je ljudima koji su čekali u kilometarskom redu na langoše
u Uršulinskoj dijelio komadiće langoša da ih navuče, uz poruku:
“Party s langošima i tamburašima u sinagogi”.
Ja sam ajfonom locirala Andreju Piskač i hodala ispred nje s
košaricom prepunom langoša. Ona je lebdjela za mnom opijena
mirisima, a rulja ju je slijedila kao pčele svoju maticu. Zatim
je nazvala sve svoje prijateljice iz teretane i zapovijedlila im
da i one dovedu svoje trupe izgladnjelih.
Na sinagogu smo objesili transparent: “Proleteri Špancirfesta,
ujedinite se!” Iako smo nabili cijenu langoša na pedeset kuna,
biznis je cvjetao.
Red u Uršulinskoj gotovo je nestao. Todorićev čovjek češkao je
tjeme u nevjerici. Stančićev trg bio je prazan, Mando Diao svirao
je pred dva Europljana. Francuski bubnjari popadali su s krana na
Kapucinskom trgu jer je vozač iskočio iz kabine kad je dobio SMS
obavijest o fešti s langošima. Rotarijanci su u transu trgali
svoja Armanijeva odijela i, pokazujući maljava prsa, u
potkošuljama trčali prema sinagogi. Majke s djecom u deliriju su
napuštale Stari grad, bio je to egzodus iz Vindilanda…
S vrha sinagoge gledala sam kako se rijeke ljudi slijevaju prema
nama. Bili smo poput barbara koji su uništili Rimsko carstvo. Oko
sinagoge bilo je više ljudi nego na koncertu Balaševića 2005.
Tamburaši su svirali pjesmu “Provincijalka”, a kršćani i
muslimani iz varaždinskog medžlisa padali su pred moja koljena i
u pauzama između molitvi izvikivali: Smrt Kolindi, živjela
Rahela, kraljica Balkana, nada proletera!
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
26.8.2015.
