Plavuše su glupe. Političari kradu. Škoti su škrti,
Crnogorci lijeni, Nijemci organizirani, Britanci uštogljeni. Grci
su dužni k’o Grčka.
Dalmatinci su lijeni k’o Crnogorci, Bračani su škrti k’o Škoti,
ali su zato Zagorci, Prigorci, Međimurci i Podravci radišni i
štedljivi; ako ih se malo ‘stesa’ mogli bi postati k’o Nijemci.
Istrijanima je domoljublje zadnja rupa na svirali. Oni su ionako
(k’o) Talijani.
Svi oni zajedno, kao Hrvati, su ustaše, filofašisti i
kriptofašisti.
Japanci imaju male pimpeke. Sudanci imaju velike.
Varaždinci su snobovi.
Romi kradu bicikle.
Legure isparavaju na visokom temperaturama
Ljetne vrućine proteklih dana dosegnule su temperature na kojima
se čak i željezo tali, ali i, sasvim neobično, isparava. Isparile
su tako brojnim stanovnicima Varaždina legure oblikovane u
prijevozno sredstvo koje predstavlja jedan od simbola grada i
gradskog životnog stila. Bicikli nestaju, a snimke nadzornih
kamera i poneki prolaznici svjedoče kako se u trenucima njihova
isparavanja pored dvokotačnog prometala vrlo često nalaze i
pripadnici određene nacionalne manjine, kod nas poznate i pod,
navodno pogrdnim, nazivom Cigani.
Je li riječ o općoj eskalaciji krađa, ne zna se pouzdano, jer još
čekamo podatke od Policijske uprave. Ali subjektivni dojam
brojnih Varaždinki i Varaždinaca je da se broj ukradenih bicikala
povećava. Osjećaju se nesigurno, ne usude se pred Gradskom
knjižnicom ostaviti ni s tri lokota zaključanog svog limenog
ljubimca, jer, kao što rekosmo, vrućine su nesnosne i legure
isparavaju.
Kad ti netko ukrade biciklo, kol’ko god ga dobro vez’o lancem,
sasvim je razumljiv osjećaj frustriranosti i bijesa koji te
preplavi. I sasvim je razumljiva, i ne treba je u startu osuditi,
sumnja usmjerena prema pripadnicima romske nacionalne manjine,
jer, je li, ‘Romi kradu bicikle’ i ‘svi su ih vidjeli kako
kradu’. Iako krunski dokaz da taj stereotip drži vodu, u obliku
službene statistike o broju krađa raspoređenih po tome ključu,
nikada nećemo dobiti, jer to bi bilo protuustavno.
Stereotip nije tek plod fantazije bez pokrića
No, ima jedan problem kod stereotipa. Iako se taj pojam odnosi na
neopravdano široko poopćavanje te pojednostavljeno mišljenje o
nekome ili nečemu, on nije nastao iz čiste fantazije. On nastaje
kao posljedica iskustva, a učestalošću takvih iskustava
poopćavanjem se počinje primjenjivati na sve pripadnike neke
skupine.
Stereotip time postaje korisno oružje za snalaženje u svijetu i
štiti od moguće pogibelji. Kao što zajednici ne pada na pamet da
političarima prepusti brigu o javnom novcu bez neprestanog
nadzora njegove potrošnje (jer političari, uči nas iskustvo,
kradu, iako sasvim sigurno postoje i oni koji ne kradu), tako bi
malokome palo na pamet pripadnika romske manjine zamoliti da mu
pričuva bicikl dok on skoči vratiti knjige u knjižnicu (jer Romi,
uči nas iskustvo, kradu, iako sasvim sigurno postoje i oni koji
ne kradu).
Medijske priče o endemskim primjerima koji dokazuju suprotno, one
o poštenim političarima ili one o Romima koji su odlučili
napraviti odmak od kulture iz koje su iznikli pa krenuli putem
obrazovanja i pronalaska ‘poštenog’ posla, zapravo samo dodatno
dokazuju opravdanost postojanja toga stereotipa.
Diktatura političke korektnosti ne rješava
problem
Krajnje je vrijeme da napravimo otklon od diktature političke
korektnosti. Ona dovodi do toga da je danas nemoguće stvari
nazivati pravim imenom, temeljem iskustva, bez optužbe za
diskriminaciju ili rasizam. Političkoj korektnosti potpuno je
nevažno što određeni društveni problemi imaju svoje
specifičnosti, a te specifičnosti mogu biti vezane uz pripadnost
određenoj društvenoj skupini koja njeguje određene zajedničke
vrijednosti.
Taj nužni otklon od političke korektnosti znači da moramo biti u
stanju prihvatiti i razumjeti stereotip usmjeren prema nekoj
grupi kojoj pripadamo, ali isto tako imati slobodu izražavati
stereotipe o drugima, ali i o sebi samima.
To nije govor mržnje, iako, naravno, može biti plodno tlo za
bujanje govora mržnje i s njima povezanih nakaradnih fašistoidnih
ideja. Ne, Rome ne treba smjestiti u rezervate ili na Goli otok,
kako se to moglo pročitati u nekim komentarima građana ispod
medijskih napisa vezanih uz navedenu temu. Takve ideje treba u
korijenu napasti svim raspoloživim sredstvima.
Diskriminacija koju provode policija i sudstvo
Stječe se stoga dojam da je odnos prema ‘romskom pitanju’ u
Hrvatskoj danas razapet između, s jedne strane,
inzistiranja na rigidnoj političkoj korektnosti i, s druge
strane, jednostavnih još rigidnijih fašistoidnih prijedloga
rješenja. Ali to famozno ‘romsko pitanje’ kompleksno je i nema
jednostavnih rješenja. Njegovo rješavanje nije pošlo za rukom ni
civilizacijski daleko naprednijim i demokratski nemjerljivo
zrelijim zemljama od Hrvatske.
No, ono što se nameće kao nužni temelj tome da se počnu
razmatrati moguća rješenja je dosljedna primjena zakona. Rome ne
treba mrziti. Roma se ne treba bojati. Romi samo moraju
podlijegati istim zakonima kao i svi ostali građani Republike
Hrvatske. Međutim, policija i pravosuđe po tom pitanju ne rade
adekvatno svoj posao. Diskriminacija je prisutna i na toj razini
i generator je općeg nezadovoljstva.
Jesu li Romi krivi za Fimi mediju?
No, pitanje je zašto bi se spomenute institucije uopće tako
ponašale prema pripadnicima nacionalne manjine, kada nisu u
stanju ili barem u dovoljnoj mjeri i na zadovoljavajući način
procesuirati kriminal daleko većeg obima.
Nisu, naime, Romi krivi ni za kriminal u pretvorbi i
privatizaciji, nisu Romi prevarili hrvatsku dijasporu pa lovu
prebacili na račune u švicarskim bankama, nisu Romi počinili
ratne zločine u Domovinskom ratu, nisu Romi krivi za milijune
neplaćenih poreza i doprinosa, niti su Romi generatori
nelikvidnosti u zemlji. Nisu Romi ti koji ne poštuju osnovna
radnička prava i izruguju se iz Zakona o radu, niti su Romi ti
koji guše i uništavaju sindikate. Nisu Romi prodali Inu pod
upitnim okolnostima, kao što iza afere Fimi media i Hypo ne stoje
Romi. I nisu Romi krivi za more kaznenih prijava koje su
podignute u Varaždinu proteklih godina protiv većih ili manjih
uglednika i javnih osoba.
Treba krasti na ‘fin’ i ‘kulturan’ način
No, nekako se čini da krađa ‘nevidljivog’ javnog novca koju
počini karizmatična osoba u kravati ne dotiče toliko prosječnog
Hrvata i Varaždinca onoliko snažno i emocionalno kao što je to
slučaj kad im ‘Brazilci’ (još jedan kolokvijalni posprdni naziv
za romsku manjinu) ‘maznu’ bicikl. Čini se ponekad da je to
najgore što nam se može dogoditi.
Stoga se čini da će Hrvatska riješiti ‘romsko pitanje’ tek kada
se oni u dovoljnoj mjeri uklope u društvene kanone pa tada
umjesto bicikala počnu, kao i svi ostali građani Hrvatske koji
drže do sebe i hrvatskih navada, krasti javni novac na ‘fin’ i
‘kulturan’ način. Sve je, u konačnici, tek pitanje stila.
