Nakon što je izdavanjem knjige riješio vlastiti dug prema državi, Marić je postavši ministrom preuzeo zadatak rješavanja dugova koje država ima prema drugim institucijama. A najviše dugova hrvatska država ima, neće vas to, vjerujem, naročito iznenaditi, prema Katoličkoj crkvi.
‘Ova knjiga je smanjenje mog duga prema Hrvatskoj i svima vama.’
Tim je riječima, prije gotovo tri godine, nekadašnji nogometni
sudac Goran Marić vabio frenetičan aplauz
okupljenih na predstavljanju svoje knjige Slom lažnog
proroštva u splitskom Nadbiskupskom
sjemeništu.
Gledajući iz današnjeg rakursa, prilično je nejasno o kakvom je
dugu prema državi govorio Marić. Knjigu je, usput govoreći,
objavio nakladnik Scriptum temporis, u vlasništvu
autorova sina Ante Marića, i to je zapravo bio
jedini naslov koji je ta izdavačka kuća objavila prije nego što
je pokrenut proces njene likvidacije.
Čini se međutim kako se i država na neki način osjetila dužnom
prema autoru pa je promptno, preko Ministarstva
kulture, otkupila osamdeset i pet primjeraka po cijeni
od 159 kuna. U obrazloženju Ministarstva navedeno je kako je
riječ o djelu od ‘temeljne vrijednosti za nacionalnu kulturu,
znanost i umjetnost’.
Analizirajući promašaje vladajućih političkih elita koji su
Hrvatsku doveli do ekonomskog i društvenog kolapsa, Marić, između
ostalog, navodi sljedeće: ‘Nesumnjivo je to da je u Hrvatskoj
prevelik broj ministarstava i da je praksa da u pojedinim
slučajevima najprije određuju ministra, a tek onda ministarstva.’
Zašto je to važno? U trenutku pisanja knjige, nekadašnji
nogometni sudac i saborski zastupnik HDZ-a nije mogao znati da će
za nepune dvije godine upravo on postati ministar u
Plenkovićevoj Vladi, najprije kao ministar bez
portfelja, da bi mu se onda naknadno pronašlo, ili bolje reći za
tu prigodu izmislilo, Ministarstvo državne
imovine.
‘Ministarstvo državne imovine je toliko nužno i toliko je dobra
informacija da je RH konačno dobila Ministarstvo državne imovine
jer će ono zasigurno osigurati toliko pozitivnih učinaka u
upravljanju državnom imovinom i u gospodarenju. Dosad se uopće
nije gospodarilo imovinom’, pravdao je tada Marić osnivanje
novoga ministarstva.
Ne treba sumnjati da bi ovakva i slična opravdanja ministar
pronašao čak i da su ga postavili na čelo Ministarstva za
istraživanje ruda i gubljenje vremena. U alanfordovskoj državi
kakva je Hrvatska malo što bi nas više trebalo iznenaditi.
Povjerovati bilo kojoj hrvatskoj Vladi da izmišlja novo
ministarstvo zato što joj je cilj uvođenje kakvog-takvog reda u
sustavu bilo bi, naime, vrlo neodgovorno prema vlastitoj pameti.
Elem, nakon što je izdavanjem svoje knjige riješio vlastiti dug
prema državi, Marić je postavši ministrom na sebe preuzeo zadatak
rješavanja dugova koje ta ista država ima prema drugim
institucijama. A najviše dugova hrvatska država ima, neće vas to,
vjerujem, naročito iznenaditi, prema Katoličkoj crkvi.
Stoga su ministar državne imovine i nadbiskup splitsko-makarski
Marin Barišić upravo ovih dana potpisali ugovor
kojim država daruje Crkvi nekretnine vrijedne 84 milijuna kuna na
splitskom Dračevcu.
‘Katoličkoj crkvi komunistička je vlast oduzela toliko imovine
kao što to nikada i nigdje u povijesti nije zabilježeno. Ovo je
mala kompenzacija za ono što je Crkvi oteto i oduzeto’, kazao je
tom prigodom ministar, preuzimajući tako na sebe odgovornu ulogu
novovjekog kralja Zvonimira koji darovnicama
poklanja Crkvi zemljišta i nekretnine.
Njegova razmišljanja, uostalom, posve su u skladu s
razmišljanjima potpredsjednika Sabora Željka
Reinera.
‘Moramo znati da je cijeli Novi Zagreb izgrađen na otetom
crkvenom zemljištu. Znate li koliko košta kvadrat građevinskog
zemljišta u Zagrebu? Pa zamislite cijeli Novi Zagreb koji je
Katoličkoj crkvi naprosto otet. Ne možemo se praviti kao da ne
znamo za neke stvari i kao da one nisu postojale’, trubio je
prije par mjeseci vitez Svetog groba jeruzalemskog, ne pitajući
se pritom kako je Crkva u Hrvatskoj uopće došla do vrijednih
nekretnina i do silnoga bogatstva.
A došla je, baš kao i drugdje, neće vas, vjerujem, ni to naročito
iznenaditi, bešćutnom otimačinom, inkvizicijskim procesima,
indulgencijama, darovnicama velikaša, nasilnim pokrštavanjem i
prisilnim radom. Što bi rekao vitez Reiner, pa nećemo se valjda
praviti kao da ne znamo za neke stvari i kao da one nisu
postojale.
Do koje su se mjere kleru omilile vrijedne nekretnine svjedoči i
primjer svojedobnog bratoubilačkog rata između Porečko-pulske
biskupije i benediktinaca iz Praglie u Italiji oko istarske
Dajle.
Kuloari od samoga početka ministra Marića doživljuju kao jednog
od dvojice ključnih političkih operativaca ekstremnijeg i
društveno zainteresiranijeg krila Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Drugi je bio Davor Ivo Stier. Ako je vjerovati
manjinskoj štampi, Plenkoviću je upravo Kaptol nametnuo Marića za
ministra.
Nakon splitske darovnice dobili smo prilično jasan odgovor
zašto.