Biti svjetskim prvakom znači da si uzor nekome klincu, ne samo u Donjem Miholjcu ili Varaždinu, nego i klincu, bijelom ili crnom, koji nabija kožnu mješinu u predgrađu Lagosa, Reykjavika ili Buenos Airesa.
Tražeći odgovor na pitanje kako to da hrvatska nogometna
reprezentacija može igrati finale svjetskog prvenstva, dok
njihova istovremeno nije u stanju proći grupnu fazu, beogradski
analitičari i dežurni fenomenolozi, ne računajući dakako,
očiglednu razliku u kvaliteti, koje su itekako svjesni, stigli su
do zaključka da puleni Mladena Krstajića pate od
kroničnog manjka nacionalnog entuzijazma.
I zaista, nedostatak nacionalnog elana nije nešto od čega bi
bolovali hrvatski nogometaši. Upravo suprotno, ovih dana oni su
se čak, posve dobrovoljno, čini se, deklarirali kao simpatizeri
rigidnog nacionalizma. Da nije tako, razmišljam naglas, u
autobusu što ih je prevozio iz zračne luke prema zagrebačkom Trgu
umjesto Marka Perkovića sjedio bi Mile
Kekin. Ili Sejo Sexon. Ili Edo
Maajka.
‘Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna
paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i
straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti.
Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su
skromni, skromni jer su podli’, pisao je svojedobno veliki
Danilo Kiš.
‘Nacionalisti su politička bića na vječitom početku, jer im je
uvijek i iznova namjera pokazati da su primorani biti to što
jesu. Cjelokupna povijest nacionalističke retorike, uostalom,
svodi se na golemi niz pokušaja da se ološ predstavi kao ološ iz
nužde’, pisao je nešto kasnije Viktor Ivančić.
Kako im samo ime kaže, Vatreni su do kraja razbuktali nacionalnu
ognjicu koja je tinjala proteklih mjesec dana. Pozivajući
Thompsona u svoj autobus Calypso, oni nisu
birali pjevača. Niti su birali prijatelja. Birali su prije svega
simboliku. Na taj su način jasno dali do znanja kakva je i koja
je točno ta Hrvatska za koju su, kažu, bili spremni poginuti u
Rusiji. Istoga časa u vodu je pala i cijela ona
‘wiedervereinigung’ bajka, ispostavljajući se na kraju tek kao
jeftina, petparačka floskula.
‘Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to
ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često ni sami sebe
nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi
su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno’,
kazao je svojedobno Mate Parlov, istinski prvak
i najveći hrvatski sportaš prošloga vijeka.
Samo se, eto, o tome radi. A ne o glazbenim ukusima ili pak
osobnim simpatijama. Biti svjetskim prvakom, ili viceprvakom,
između čega ovdje i nema neke velike razlike, kako vidimo zadnjih
dana, ne znači, naime, biti manekenom u predizbornoj kampanji
političkih žohara, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj
razini. Biti svjetskim prvakom ne znači da ti je ‘himna’ adorant
Maksovih mesara.
Biti svjetskim prvakom znači da si uzor nekome klincu, ne samo u
Donjem Miholjcu ili Varaždinu, nego i klincu, bijelom ili crnom,
koji nabija kožnu mješinu u predgrađu Lagosa, Reykjavika ili
Buenos Airesa. Znači da si odgovoran prema svima njima. Odgovoran
prema svim onim malima ljudima u čijim bi očima morao biti velik.
Najveći. Prvak.
Najveći su ljudi, kako reče pjesnik, oni koji se mjere prema
velikima, a ravnaju prema malima. U tome je, eto, i razlika
između velikih prvaka i vrlo dobrih, ali još uvijek malih
nogometaša.