Kad se nogometno ludilo stišalo, tresnuli smo svi na pod uvidjevši da je ipak život negdje paralelno sa stadionima tekao i da se u njemu nije dogodilo ništa lijepo...
Ljeto je. Razbježali se i učitelji i učenici, svak’ na svoju
stranu (uz malo više sreće svatko na svoju stranu, ako sreće nema
onda na plažama čujemo vesele usklike ‘dobar dan učiteljice’). Ne
događa se skoro ništa. Ili se nama to tako čini.
Nogomet je najvažniji
Mjesec dana u sjeni nogometa odvijalo se sve (i svašta) u ovoj
državi. Mediteranske igre prošle su nečujno, s pregrštom medalja
naših sportaša. Ali, kako je nogomet bio broj jedan, ne znamo baš
koje su sve medalje naši sportaši osvojili u Španjolskoj. Nisu
nam bili važni.
Vratila su se djeca s robotičkih natjecanja, matematičkih
olimpijada, biološke olimpijade… i sa svih tih natjecanja
donijeli medalje. Ali oni ne potpadaju u rubriku ‘sport’ niti su
dovoljno zanimljivi za ikoji središnji dnevnik. O njima se ne
čuje išta. Čut će se tek kad spakiraju kufere i odjure van iz
države odnoseći svu svoju pamet i sposobnosti.
U mjesec dana nogometa izglasan je i zakon u kojem su
podcijenjeni učitelji s ‘pojačanim’ predmetima, rangirani nisko
na ljestvicu prioritetnih za dobivanje posla čime im je ugrožena
egzistencija. Ali i tu vijest je nekako pojeo nogomet i euforija
oko Vatrenih. Zaista ona ‘Panem et circenses’ (kruha i cirkusa)
vrijedi. Dok je bilo čipsa, piva i nogometa ništa drugo nije bilo
važno.
Dan poslije
Kad se nogometno ludilo stišalo, tresnuli smo svi na pod
uvidjevši da je ipak život negdje paralelno sa stadionima tekao i
da se u njemu nije dogodilo ništa lijepo. Eto, naša vlast, koja
se usavršila u kukanju kako love nema pa ne mogu platiti
liječenje bolesne djece, kupuje tisuću novih automobila. Ne
autića, već konkretnih, skupih automobila.
Tuga zvana državna matura
Odrađene su i državne mature. Kažu, nikad slabiji rezultati. Palo
maturu nekoliko stotina učenika. Kažu, mladi se ne znaju
izražavati. Čemu čuđenje? Pa većina odraslih je nepismena i ne
zna se izražavati (primjerice, čitajmo samo masovno pisanje
Htvacka i precjednica po raznim komentarima i portalima), kako
onda očekivati od mladih, koji veći dio slobodnog vremena provode
blejeći u mobitele i tablete, da budu pismeni? Knjiga im je
omraženi predmet. Plaše je se. Čitanje je koma, to se ne radi, to
je gubljenje vremena. Za maturu se pročitaju kratki sažetci
književnih djela. I to ako!
Gdje i kako će mladi naučiti izražavati se? U školama
prenatrpanima programima gdje profesori ne stignu ni imena
učenika zapamtiti, a kamoli s njima vježbati izražavanje? Kod
kuće? Duhovito. S vršnjacima? Aha. Putem čavrljanja na raznim
messengerima ili putem SMS-ova. Hoće li se naučiti izražavati
pomoću medija? Sto posto i to slušajući radio kako je nešto bilo
‘prekul’, ‘užasno dobro’ i sličnim izjavama? Novokovanica
‘prekul’. Koliko moraš biti pojednostavljen da engleskoj riječi
cool [kul] dodaš hrvatski prefiks ‘pre’? Slušam na radiju i kako
je bilo nešto ‘užasno dobro’. Pa ili je užasno ili je dobro! Ali
užasno dobro??? Oke, neću više mrcvariti medije, mada su mi
omiljena tema.
Rezultati državne mature zapravo uopće ne čude. Ne čude ni izjave
budućih studenata koji fakultet žele upisati, a oni kažu,
citiram: ‘Svejedno mi je koji ću faks upisati kad poslije ionako
nema posla.’
To je slika našeg društva. Ubili smo perspektivu mladima.
A što rade prosvjetari na praznicima?
Neki prosvjetari su tek od nedavno na godišnjem odmoru, to su oni
koji su dežurali na upisima u srednje škole. I ne! Neće im
godišnji odmor trajati tri, niti kao saborskim zastupnicima dva
mjeseca, već će se na posao, u škole javiti za točno 30 radnih
dana i više neće moći biti niti jedan jedini dan na godišnjem do
kraja kalendarske godine.
Nema za prosvjetare predsezone i posezone, a na more sa svojim
plaćama mogu ići samo ako im rodbina ili prijatelji imaju
vikendicu ili smještaj. Jer sa svojom plaćom mogu platiti točno
pa tri – četiri dana smještaja. Ako, primjerice, u Splitu
apartman dnevno stoji 150 eura, prosvjetar može, ako koristi
cijelu plaću, boraviti u tom apartmanu točno četiri dana.
Prosvjetari na godišnjem najradije čitaju ili se bave nekim
vrtlarsko-cvjetnim poslovima koji oslobađaju od stresa. Međutim,
veliki broj prosvjetara čita stručnu literaturu ili izrađuje
nastavne materijale za sljedeću nastavnu godinu. Dakle ni na
godišnjem odmoru nema odmora.
Na plaži
Kao i svake godine promatrala sam djecu na plaži. Zapravo,
zanimljiviji su bili roditelji od djece. Gledala sam kako skaču
na svaki mig svojih ljubimaca, kako djeci ne dozvoljavaju da
padnu, da se zagrcnu morem, da se potope. Ispravljali su ih i
miješali se i kad djeca to nisu tražila. Pa gledam onda jedan
savjet, koji kaže da treba pustiti djecu da pogriješe. Da dožive
neuspjeh. Jer samo metodom ponovnih pokušaja djeca će razvijati
ustrajnost, svaki put kad dijete pogriješi nešto će iz te greške
naučiti. Ako se spotakne i padne u more, drugi put neće raditi
ono što ga je do pada dovelo.
Roditelji bi morali shvatiti da je neuspjeh važan dio odrastanja.
Ovako, skačući nad svojom djecom i sputavajući ih ‘nemoj ovo,
nemoj ono, pazi ovamo, pazi onamo’ rade od zdrave, radoznale
djece nesposobnjakoviće ovisne o drugima. Dajte djeci da dišu!