Pa po lojtrici gor pa po lojtrici dol. Dođe nam na isto kad shvatimo da se u zadnjih trideset godina od pojave koju zovemo demokracijom nismo u načinu razmišljanja pomaknuli s nulte točke.
Obožavatelji kultnog strip-serijala Alan
Ford pamte dobro mudre misli i izreke izumitelja i
bivšeg njemačkog pilota Grunfa te ostalih
članova grupe TNT.
Takvi urnebesni citati poput ‘bolje živjeti sto godina kao
milijunaš nego sedam dana u bijedi’ (Bob Rock)
polako su postali sastavni dio pop-kulture te ih se često rabi
unutar nekakvog satiričkog diskursa ili svakodnevnog govora kad
hoćemo naglasiti apsurdnost pojedine situacije, ismijavati nekoga
i slično.
Kad za Alan Ford kažem da je bio kultni strip-serijal, želim
naglasiti kako je kod nas odnosno na prostorima bivše Jugoslavije
imao kultni status, što je korak dalje od popularnosti, dok
je u Italiji bio tek popularan.
To nam potvrđuje i Lazar Džamić, autor poznate
knjige ‘Cvjećarnica u kući cvijeća’ ili ‘Kako smo
usvojili i živjeli Alana Forda’ u kojoj objašnjava
upravo taj fenomen.
Jedan od bitnijih čimbenika takvog uspjeha, između ostalih, je
briljantan prijevod Nenada Brixyja, hrvatskog
pisca i novinara porijeklom iz Varaždinskih Toplica. Iako je za
pretpostaviti da i ostatak svijeta ima dobrih prevoditelja,
alanfordovska satira – koja je ujedno kritika kapitalizma i
komunizma, a lik Alana Forda antiteza najvećem hladnoratovskom
junaku tog vremena Jamesu Bondu – poznati strip
Maxa Bunkera mimo ovih naših prostora ne
doživljava uspjeh, a kamoli kultni status.
Zašto? Karakteristike balkanskog načina razmišljanja bile su
plodno tlo za takvu vrstu humora. Disfunkcionalnost grupe TNT
očito je bilo lakše identificirati i zabavljati se na njen račun
iz perspektive također disfunkcionalne bivše države i njenog
jednopartijskog sistema.
Međutim, iako smo iz ‘doba mraka i jednoumlja’ prije skoro
trideset godina mutirali u višestranačje i demokraciju, mentalni
razvitak nacije, čini se, još uvijek stagnira.
Potvrda tome su, između ostalog, vidljivi i ovih dana u apsurdno
smiješnim komentarima na društvenim mrežama, koji apologetski
staju u obranu varaždinskog gradonačelnika Ivana
Čehoka, nepravomoćno osuđenog za zlouporabu položaja.
Neki od takvih komentara, osim što su indikatori mentalnog stanja
društva, neodoljivo podsjećaju na čuvene alanfordovske citate.
Eklatantan primjer koji je gruba skica mentalnog statusa quo
društva je svakako citat ‘nepoznatog’ varaždinskog apologeta,
koji citiran leksički i značenjski glasi ovako: ‘Pa po
meni bolje ukrast i dat nekaj nek nekaj ukrast i ne
dat’.
Pa po lojtrici gor pa po lojtrici dol. Dođe nam na isto kad
shvatimo da se u zadnjih trideset godina od pojave koju zovemo
demokracijom nismo u načinu razmišljanja pomaknuli s nulte
točke.
Tako se na primjer naši penzioneri srdačno na splitskoj rivi
rukuju sa Sanaderom nakon svih njegovih
marifetluka, a navijači naše reprezentacije s njim ponosno
objavljuju selfije na javnim mrežama, na društvenim mrežama
organiziraju se grupe podrške braći Mamić i
slično, dok spomenuti varaždinski apologet svojim vox populi
komentarom na javnoj mreži daje legitimitet čak i krađi i
pristaje na zlouporabu položaja kao na sasvim normalan politički
akt.
Braneći svog favorita, apriori ga okrivljuje, ali mu i
istovremeno prašta jer ‘bu ovaj nekaj i siromakima dal ak je već
fkral’, za razliku od poznatog alanfordovskog lopova
Superhika, koji isključivo krade od
siromašnih u korist bogatih.
Nasuprot tome, zdrav nebalkanski način razmišljanja uzeo bi u
obzir pravnu presumpciju nevinosti po kojoj nitko nije kriv dok
mu se ne dokaže suprotno i naravno da ne bi glasao za uhvaćene s
prstima u pekmezu.
Bilo bi idealno da varaždinski gradonačelnik nikada nije bio
procesuiran i da se ne mora truditi svoju nevinost urbi et orbi
unaprijed dokazivati putem medija i na društvenim mrežama, vadeći
pritom oponentima trun iz oka.
Kamo li lude sreće da iz države nikada nisu morali bježati
Kutle, Sanader, Todorić, Mamić (osumnjičeni, ali
još uvijek pravno nevini) sukreatori ekonomskog kolapsa i
aktualnog egzodusa Hrvata i koje li nesreće za nas ostale platiše
poreza uz ovu hrvatsku farsu od pravosuđa.
Bilo kako bilo, ono što se varaždinskom gradonačelniku svakako
mora priznati jest da je karizmatik. Poput primjerice
vlč. Zlatka Sudca ili Aba Aziz
Makaje, nekadašnjeg seks-dominusa sekte Komaja. I ta mu
karizmatičnost u sprezi s nerijetko jeftinim populizmom
donosi brojne poene.
Neiscrpan je izvor inspiracije, za razliku od nekarizmatične i
dosadne bulumente njegovih pripuza i ex kvazi buntovnika, kojima
je politika samo poluga za uspon na društvenoj ljestvici ili u
karijeri.
No dok su vlč. Sudac i Makaja morali glumiti prosvjetljenost,
Čehoku je za uspjeh bilo dovoljno par latinskih izreka,
deklarirani liberalizam i određen broj cvjetnih košarica koje
krase centar grada.
Iako se, kako sam kaže, rijetko izražava soteriološkim terminima
svojstvenim sakralnim ili profanim fanaticima, gradonačelnik je,
nemojmo se zavaravati, itekako svjestan svog ‘mesijanskog’
poslanja i uloge ‘spasitelja’ Varaždina. Naposljetku, vlastitu
kandidaturu bio je obrazlagao upravo moralnom obvezom koju osjeća
spram građana.
Uz sve to, ne možemo zanemariti njegovu aktivnost i trud na
društvenim mrežama. Ukoliko gradonačelnik kojim slučajem (opet)
završi u zatvoru, bit će dosadnije i u virtualnom prostoru
komunikacije, jer će se njegovom abdikacijom urušiti čitava
Valhala fantomskih profila i komentatora koji sugovornike
vrijeđaju i zabavljaju nerijetko koristeći istu terminologiju i
retoriku kao i čelni čovjek grada.
Kako stvari stoje, čini se da ćemo još neko vrijeme, ukoliko ne
dođe do neke izraženije promjene, živjeti onomad oživjelu
alanfordovsku paradigmu koja koči bilo kakvu evoluciju nacionalne
svijesti, ali će barem famozni strip serijal, s obzirom na
okolnosti, ipak zadržati kultni status u Hrvata te na
radost njegovih starih i budućih obožavatelja, nadajmo se,
doživjeti još poneko reizdanje.
Na koncu, nije li upravo pervertirana situacija alanfordovskog
univerzuma, u kojoj Superhik krade od siromašnih da bi dao
bogatima, slična apsurdno patološkoj slici hrvatske
stvarnosti u kojoj siromašni redovito glasaju za lopove koji ih
uredno pljačkaju skoro već trideset godina? Da nije nastrano ne
bi bilo ni komično.
Autor: Željko Medo Tkalec