Danas, dok nad stranačkim odrom onaniraju ljudi poput Bernardića, Hajdaša Dončića i Marasa, čak se i Habekov odlazak doživljuje kao tektonski poremećaj.

Nakon što je dvadeset godina vjerno služio stranci, Mario Habek odlučio je napustiti SDP. 

Trenutačna konstelacija na hrvatskom političkom nebu pridonijela je tome da je njegov izlazak iz Partije u medijskom smislu odjeknuo jače nego kada su stranku napuštale intelektualne karijatide stranačkog erehteja poput Nikole Viskovića ili Vjerana Zuppe. To, naravno, više govori o SDP-u nego o samom Habeku. 

Sadržaj se nastavlja...

U ona vremena, bit će, dok je strankom još rukovodio pokojni Ivica Račan, Socijaldemokratska partija vezala je uz sebe dovoljan broj potentnih članova i simpatizera koji su svojim javnim nastupom omogućili da se distanciranje nekih istaknutih divergenata od stranačke politike učini što manje vidljivim. 

Danas međutim, dok nad stranačkim odrom onaniraju ljudi poput Bernardića, Hajdaša Dončića i Marasa, čak se i Habekov odlazak doživljuje kao tektonski poremećaj.

Nogometnim rječnikom govoreći, Mario Habek igrač je iz drugog plana. Nikada u prvim redovima gdje se gine, nikada s glavom na panju. S obzirom na politički talent i retoričke vještine, bez nekog čvrstog temelja u biračkoj bazi – na izborima prije dvije godine skupio je tek nešto više od hiljadu petsto preferencijalnih glasova - dugo se zadržao u visokoj politici. U nekoliko je navrata izabran za predsjednika županijskog SDP-a. Trenutačno odrađuje svoj četvrti saborski mandat. 

Ipak, jednog dana kada se budu pisali almanasi ovdašnjeg parlamentarizma teško je povjerovati u to da će se Habekovo ime naći u nekom od njih. U svih ovih dvadeset godina koliko se bavi politikom nemoguće je sjetiti se barem jedne njegove dojmljive replike, upečatljivog nastupa, simpatične prispodobe ili originalne političke ideje. 

U anketi koju je zimus provela RTL televizija, na pitanje čime se bavi lice s fotografije, građani su ga smjestili među pjevače. Mnogo bolje nije prošao ni među kolegama iz saborskih klupa. Neće stoga mnogo pogriješiti oni koji će Habekov politički profil prepoznati u onom dijelu političke skale koji se kreće od neupečatljivog do beznačajnog.

Da je politika kojim slučajem lijepa književnost, njega bi vrlo vjerojatno dopala uloga onog samozatajnog činovnika iz Gogoljeve 'Kabanice'. Mario Habek politička je inkarnacija Akakija Akakijeviča. Godinu dana da se ne pojavi na poslu, nitko živ na Markovu trgu to ne bi ni primijetio. 

Svih ovih dvadeset godina u politici na koncu će, bojimo se, stati u jednu jedinu minutu onog antologijskog videozapisa što je s vremenom postao dijelom lokalne kolektivne memorije, u kojem se dojučerašnji SDP-ov zastupnik, na nagovor novinarke jednog lokalnog portala, pokušava prisjetiti pet projekata kojima bi se pohvalio kao političar, pa spominje Sveučilište Sjever i varaždinski HNK, nakon čega zapinje, neodoljivo podsjećajući na Tomislava Karamarka i njegovu famoznu 'šta smo još imali' digitalizaciju, i nudi odgovor u pisanom obliku.

Malo je to za nekoga tko je u arenu stupio vođen blještavim idealima i nezadovoljstvom spram Tuđmanove politike.

Mario Habek postao je tako sedmi zastupnik koji je u zadnje dvije godine napustio stranački saborski Klub. Izuzmemo li Bojana Glavaševića, imena i politički habitusi renegata malo će vam značiti. To, naravno, više govori o SDP-u nego o njima samima. 

Teško je pasti niže. U Račanovo doba stranku su napuštale moralne i intelektualne gromade, profesori i teoretičari, danas ju, vidimo, napuštaju čak i dekontekstualizirani, beskrvni činovnici bez okusa i mirisa.