'Gospodine Matijević, bili ste upravo izvanredni. Moram priznati da sam u jednom trenutku čak bio uvjeren da ste vi Ivan Čehok.' 'Niste jedini. Ljudi nas često brkaju. Imamo mnogo sličnosti.'
‘No dobro, nekiput te asocijacije znaju biti nešto teže, ali
svejedno, lijepo ste igrali. Da vidimo kako sad stojimo s
bodovima. Ha, ovo je sad vrlo zanimljivo. Svi ste tu negdje,
nitko se nije odvojio. Izgleda da će biti vrlo napeto do samoga
kraja. Svi imate kviska. Hoće li netko uložiti kviska prije
sljedeće igre? Neće nitko, dobro, nastavljamo onda dalje’,
rezimira tako uglađeni Oliver Mlakar bodovno
stanje nakon treće runde, a zatim najavljuje četvrtu igru
popularne Kviskoteke, ‘kao što svi znate, na
redu je igra detekcije. Molim naše goste neka uđu.’
Nakon dvije ili tri kratke poruke ekonomsko-propagandnog
programa, gosti ulaze u studio. U tom trenutku režiser pravi rez
i prebacuje nas iz vremena mračnog i dosadnog socijalizma s kraja
osamdesetih u dvije hiljade osamnaestu godinu, u doba novih
medija i živopisnih rasprava na društvenim mrežama.
Zašto, uostalom, ne? Praotac svih ovdašnjih kvizaša Lazo
Goluža, baš kao i voditelj Mlakar, pod stare se dane
sasvim solidno drži, a gospodin Pauletić, premda
već u ozbiljnim godinama, mentalno još uvijek nosi kratke
hlače.
Igra detekcije onda izgleda otprilike ovako:
Osoba A: Ja sam Ivan Čehok, profesor filozofije
i gradonačelnik grada Varaždina.
Osoba B: Ja sam Ivan Čehok, profesor filozofije
i gradonačelnik grada Varaždina.
Osoba C: Ja sam Ivan Čehok, profesor filozofije
i gradonačelnik grada Varaždina.
Nakon toga natjecatelji imaju minutu za postavljanje pitanja.
Cilj je metodom eliminacije utvrditi tko je od tri tajanstvene
osobe Ivan Čehok. Ili, ako hoćete, tko nije.
To onda izgleda ovako:
Osoba A, koliko imate godina?
Pedeset i tri.
Koliko slova ima vaše prezime?
Pet.
Što mislite o pozdravu ‘Za dom spremni’?
Taj su pozdrav u motivacijsko-kohezivnom smislu koristili
hrvatski branitelji i on nema baš nikakve veze s ustašama.
Je li istina da je taj pozdrav prvi upotrijebio kralj
Zvonimir?
Kao natjecatelj na kvizu, trebali biste znati da je to bio
ban Jelačić.
Osoba B, kojim slovom započinje vaše prezime?
Slovom Č. Ali moglo bi početi i slovom L. To je posve
nevažno.
Što radite u životu?
Ja sam gradonačelnik Varaždina.
Dobro, a što zapravo radite?
Na društvenim mrežama opanjkavam neistomišljenike gradske vlasti.
Kako to mislite?
Ja pratim medije jer mi je to dio posla, konstantno ista ekipa
ljudi kritizira i pljuje sve što se u gradu radi, ali baš ista
ekipa. I to sve ljudi koji u životu nisu napravili baš ništa.
Što mislite o hrvatskom obrazovanju?
Da sam ja gradonačelnik, pardon, da se mene pita, školovanje bi
se plaćalo. I to kak. Prestanite s gluparenjima, mi Hrvati
trošimo, ali za krive stvari.
Osoba C, kako se vaše prezime čita u kontra
smjeru?
Koheč.
Koliko imate godina?
Pedeseti i tri.
Znate li tko je Marinko Prga?
Nemam pojma. Kako ste ono rekli? Prka? Kvrga?
Kako komentirate poskupljenje komunalne naknade u Varaždinu, koje
je ovih dana, između ostalih, kritizirao i profesor
Strahonja?
Ajooooooj, takvu pacersku matematiku može popušiti jedino
diletantski novinar, a diviti joj se jugooficir. Moj klinac u 4.
razredu zna da svaka matematička operacija traži točne brojke. Ja
sam sebi za kuću izračunao povećanje od dvije kave mjesečno.
Koji vam je omiljeni lik iz crtića?
Patak Bubi.
Možemo li se upoznati nakon emisije?
Ne možemo se upoznati. Takvima kao ti ja ne pružam ruku. Žao mi
je. Ti sigurno ne znaš tko sam ja, ali ja jako dobro znam kakav
si ti i tko si.
Hvala vam lijepa! Vrijeme za pitanja je isteklo. Natjecatelji
onda biraju između Osobe A, B ili C. Tko je od njih Ivan Čehok?
Napetost je na vrhuncu. Slijedi nekoliko kratkih poruka
ekonomsko-propagandnog programa, ostanite s nama, odmah se
vraćamo.
Oliver Mlakar odmjeren je i uglađen. Čak i u ovim godinama
imponira mirnoćom i profesionalnošću.
Neka nam se prvo predstavi Osoba B.
Ja sam Goran Milković iz Varaždina, najpoznatiji
po tome što me zapravo nitko ne zna.
Briljantno, gospodine Milković! Ha-ha. Niste se dali ni u jednom
trenutku. Ako sam dobro shvatio, vi ustvari uopće ne postojite?
Moglo bi se i tako reći. Nemam osobnu iskaznicu, ako na to
mislite. Postojim samo u virtualnom svijetu. Moja je uloga da
javno govorim ono što gradonačelnik misli, ali ne smije naglas
reći.
Koliko čujem, dobro vam ide. Molim vas jedan aplauz! Idemo sada
do Osobe A.
Hoćete li se, molim vas, predstaviti našim gledateljima?
Ja sam Ivan Čehok, profesor filozofije i
gradonačelnik grada Varaždina. (Aplauz.)
Bravo, gospodine Čehok! Odlično ste igrali. Što ima nova u gradu
roka, baroka i Čehoka?
Puno toga novoga u gradu, od pitke vode do novih igrališta i
street workouta, građani to trebaju znati.
Ma nemojte? Pitke vode? Pa to je nevjerojatno, molim jedan veliki
pljesak. Kako su se vama činile Osobe A i B?
Svi bi me kopirali, ali za bradu i brkove treba muškarac od
formata, građanima to treba jasno reći!
Ha-ha, sjajno, sjajno! Sada je sve jasno, molim stoga Osobu C da
nam se predstavi, vi ste, uostalom, dobili dva glasa.
Ja sam Matija Matijević iz Varaždina, komentator
na društvenim mrežama.
Hvala, hvala! Gospodine Matijević, bili ste upravo izvanredni.
Ono s Prkom i Kvrgom, to vam je bilo briljantno. Moram
priznati da sam u jednom trenutku čak bio uvjeren da ste vi Ivan
Čehok.
Niste jedini. Ljudi nas često brkaju. Imamo mnogo sličnosti.
U pravu ste. Ako smijem primijetiti, sličnosti su gotovo
nevjerojatne. Molim još jedan veliki aplauz za naše goste!
Vrag su, kako vidite, društvene mreže. Zahvaljujući njima,
Barack Obama i Donald Trump
dobili su izbore, dok je Jamal Khashoggi zbog
njih izgubio glavu. Ako govorimo o strategijama famoznog
hibridnog ratovanja, riječ je o vrlo moćnom oružju.
Otkako je prije gotovo deset godina IDS kreirao svoju
stranicu na Facebooku, i domaća je politička nomenklatura
svjesna značaja društvenih mreža.
Ako baš niste Karamarko, ovakve platforme mogu
poslužiti kao sjajan alat za političku samopromociju. Osim toga,
pružaju i beskrajne mogućnosti u obračunavanju s političkim
neistomišljenicima.
Stranke koje drže do sebe na platnom spisku imaju čitave odrede
trolova čiji je zadatak da kao prvi čitateljski stav uvijek
izguraju onaj koji partiji najviše odgovara.
Ako pritom imamo na umu činjenicu da Hrvatska za razvijenim
svijetom gotovo u svemu kaska pedesetak godina, neće nas
iznenaditi da se i po pitanju aplikacije društvenih mreža dobrim
dijelom još uvijek zadržavamo na razini ustaša, udbaša i
jugooficira.
Prononsirana sloboda novih medija na koncu se tako iscrpljuje u
posvemašnjem gubitku pameti. Što je voda na mlin svakoj politici.
Teritorij na kojem je razum ugrožena vrsta, prirodno je stanište
ovdašnjih političara.
Plebs je tu uvijek u podređenom položaju. Držeći pred nosom
glasački listić, prosječni birač nikada ne može biti potpuno
siguran kome zapravo daje svoj glas.
Ivanu, Goranu ili Matiji.