PIŠE: GORDANA FODER

Gdje je granica prisnosti s učenicima?

'Nekada se jasno znalo tko je učitelj, a tko učenik, djeca su pristojno pozdravljala učitelje. Pristojno i s poštovanjem. Nije bilo nikakvih 'prijateljskih' davanja petica, a niti boksačkih udaraca stisnutom pesnicom.'

Internetom kruži nekoliko videa u kojima se prikazuju američke
učiteljice kako se pozdravljaju s učenicima prije početka
nastave, pri dolasku učenika u školu. Na zidu, pored vrata
učionice, crteži su pozdrava i dijete bira koji pozdrav s
učiteljicom tog dana želi.

Na primjer, mogu odabrati high five, zagrljaj, boksački pozdrav
stisnutom pesnicom, ples ili nešto drugo. 

Grljenje, ljubljenje i ples

High five (‘daj pet’) je pozdrav koji inače upotrebljavaju djeca
i mladi u neformalnoj komunikaciji. Zašto bi bilo potrebno da se
učitelj spušta na razinu djeteta takvim pozdravom? Takvo
ponašanje graniči s pedocentrizmom.

Nekada se jasno znalo tko je učitelj, a tko učenik, djeca su
pristojno pozdravljala učitelje. Pristojno i s poštovanjem. Nije
bilo nikakvih ‘prijateljskih’ davanja petica, a niti
boksačkih udaraca stisnutom pesnicom. Kako bi to izgledalo da
učenici po hodnicima daju high five, da pozdravljaju nastavnike
s ‘bok’ ili se pozdrave udarcem stisnute pesnice
umjesto pristojnog pozdrava? Pa nisu učenici i nastavnici
‘frendači’. 

Nekakvog bi reda ipak trebalo biti. Škola je javna kulturna
ustanova. I obrazovna čak. I odgojna dapače. 

Zagrljaj je pak malo žešći oblik prisnosti. Zar bi zaista
učitelji u osnovnoj školi trebali grliti djecu? Imaju djeca
roditelje, neka ih roditelji grle. Tko zna kakav se roditelj može
naći i za što optužiti učitelja koji se grli i ljubi s djecom. A
zamislite takve ‘zagrljaj pozdrave’ u srednjoj školi, između
učenica i profesora!?!

Ne, ni tom pozdravu u školi među učiteljima i djecom nije mjesto.
Nastavnik je nastavnik, učenik je učenik, a škola je mjesto gdje
nastavnici rade, a djeca uče. I točka. Ljubavi je mjesto u
roditeljskom domu. 

OK. Priznajem. Moji malci ponekad dolete k meni i zatraže da ih
zagrlim. I rado im udovoljim toj želji. Ako dođe i traži
zagrljaj, onako iz čista mira, znači da mu je u tom trenutku
potrebna ljubav. I zagrlimo se. Nakratko. Ali za pozdravljanje
zagrljajem nisam. 

Ples? Zar je zaista potrebno da učitelji glume klaunove, plešu
kako im učenici sviraju? Dobra stara poslovica kaže: tko s djecom
liježe budi se popišan. Ovakvo glupiranje pri pozdravljaju
učenika je dvosjekli mač. 

Cvijeće u gumama, jednorozi i duge

Nekome se taj način dočekivanja učenika može činiti srdačan,
prisan, zabavan i veseo. Ono, kao djeca će se bolje osjećati u
školi. Postoje brojni drugi, dostojanstveniji načini
(dostojanstveniji za nastavnike) da se učenicima boravak u školi
učini ljepšim i zanimljivijim, ne trebaju baš učitelji izigravati
klaunove.

Dijete se može osjećati dobrodošlo u školu i motivirano za rad i
samim osmjehom učitelja, lijepom riječi, smiješkom i pozitivnim
pristupom, nije potrebno raditi klauna od sebe kako bi djeca bila
sretnija u školi. Gdje je dignitet struke pri takvom glupiranju?
Kako se od učenika može očekivati poštovanje ako im učiteljica
pri susretu s njima, na njihov mig, skakuće u majmunskom plesu?

Takav, najčešće groteskan ples dobrodošlice đacima teško da će
održati nužni profesionalni odmak učenik – učitelj. 

Postoje kolege kojima je učiteljevanje životni ‘poziv’, koji
‘sade cvijeće u gumama, kroz školu im skakuću jednorozi i lebde
duge u učionicama’. Oni bi rado skakutali s dječicom, grlili se i
ljubili, davali pet.

I onda za njih kažu da su ‘najbolji’ učitelji. Je li
najbolji učitelj onaj koji ubija svoj dignitet i glupira se s
djecom  ili onaj učitelj koji djecu nešto nauči i pripremi
za život i daljnje učenje? Danas smo došli do toga da oni
učitelji koji zahtijevaju red, rad i disciplinu budu proglašavani
strogima i tužakani na sve strane, od stručne službe do
inspekcije, a oni koji rade klaune od sebe divni su i krasni.

I nema veze što im djeca eventualno ništa ne nauče, što se u
školi zabavljaju i plešu, a pojma nemaju ni o čemu, oni su
najbolji učitelji. Zar stvarno netko misli da će djeca bolje i
marljivije učiti ako ih se u školi ujutro dočeka plesom? Sustav
vrijednosti se poremetio do kraja. 

Reda mora biti. 

U ovom ionako već poremećenom sustavu vrijednosti u društvu, reda
nekoga ipak mora biti, trebalo bi držati do digniteta struke i
zanimanja. Zato bi bilo dobro djecu od malena učiti bontonu,
pristojnom pozdravljanju i ophođenju. Bez davanja pet, bez
plesanja i skakanja, bez grljenja i ljubljenja. Dobar stari
‘dobar dan, kako ste’ polako izumire. Ne dajmo mu da
umre. 

Škola je kriva za sve

Nađe se tako jedan manijak koji glumi oca i pobaca svoje četvoro
djece kroz balkon. Prvo se postavlja pitanje tko je kriv što se
to dogodilo (ruku na srce kriv je taj manijak, ali ljudi kao
ljudi, odmah traže i druge dežurne krivce).

I naravno, nađe se po društvenim mrežama, po portalima ispod
članaka koji o tom zlodjelu pišu i komentara da je kriva škola,
pedagozi i učitelji koji, eto, nisu prijavljivali nasilje. Piše
tako jedna novinarka u svome komentaru da su baš učitelji i
pedagozi krivi za to što se je dogodilo, da kao gdje su bili da
nisu prijavili zlostavljanje. 

Molim? Pa zar učitelji hodaju po domovima svojih učenika, stoje
ispod prozora i vrebaju hoće li roditelji djecu tuči ili ne? Ako
je ravnateljica škole koju dvoje bačene djece pohađa rekla kako
je majka redovno dovodila i pratila dijete do škole i dolazila po
njega, ako kaže da je i otac nekoliko puta došao na informacije o
djetetu, što da učitelji prijavljuju? 

Ali ne! Škola, nastavnici, pedagoške službe, oni moraju biti
krivi. Za sve što se loše događa u društvu kriva je škola. 

Osim toga, prijavi li škola socijalnoj službi zanemarivanje ili
zlostavljanje djeteta može se dogoditi to da roditelj dođe urlati
na učitelja koji je to prijavio, da prijavi učitelja objedama i
lažima pravobraniteljici za djecu i na kraju učitelju dođe
inspekcija, a roditelj na brzinu pobere djecu iz škole i upiše ih
u drugu školu. Pojeo vuk magare.

Najviše je nastradao u priči učitelj koji je zanemarivanje
prijavio. Roditelju se nije dogodilo ništa, a djeca i dalje
pate. 

To je nama naša borba dala…

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije