'Svibanj je, osim navale na izlete, obično i vrijeme Prvih pričesti i Krizmi (Firmi, Svetih potvrda). Ali! Djevojčice od svojih petnaestak godinica na Svetu potvrdu dolaze sređene tako da izgledaju kao dobro držeće četrdesetogodišnjakinje. To si oboji kosu, našminka se ultra jakim make upom, nabaci štikle i odjenu se kao prvoklasne cajke.'

Na početku svake nastavne godine prosvjetari su na sto muka kamo kvalitetno odvesti učenike na jednodnevni izlet na kraju nastavne godine. Razmjenjuju se iskustva s kolegama koji su već bili na nekoj destinaciji, razmišlja se o tome što će učenici imati od izleta, što im je korisno za vidjeti i doživjeti, hoće li imati dovoljno slobodnog vremena za igru i druženje.

Jer, zna se, djeci ipak s izleta najviše u sjećanju ostane slobodno vrijeme kad su jeli sendviče i igrali se. Onim malima. Onim većima je ponekad sasvim dovoljno da se zajedno voze i druže u autobusu pa da ih se i potrpa u autobus i vozi u krug oko rodnog grada njima bi uglavnom bilo svejedno i zabavno (osim onima koji imaju bolest putovanja). 

Nastavak koji slijedi nije epepe, preporuka je i od MZOS da se posjeti mjesto o kojem ću pisati, a i izleti su, za ovu nastavnu godinu, ionako odavno ugovoreni. Ali dobro je znati za ubuduće. 

Park znanosti

U malenon Oroslavju, u Zagorju, u jednom privatnom dvorištu, nalazi se mjesto gdje djeca uživaju. Ime mjesta je Park znanosti, to je park gdje je znanost zabava. Sadržaj Parka čine eksponati, od kojih svaki pokazuje i dokazuje zanimljive pojave iz područja fizike, astronomije, geografije i psihologije.

Park vode dva brata entuzijasta, koji su svoje dvorište pretvorili u zanimljiv i edukativan park za djecu. Park znanosti je prilagođen svim uzrastima, odnosno, braća se znaju prilagoditi svakom uzrastu djece tako da ih razumiju i vrtićarci i osmaši. 

Kod svakog eksponata znaju ispričati zanimljivu priču. Djeca slušaju širom otvorenih očiju i u znatiželjnoj tišini. Učenike se jako dojme zvučna zrcala, četvrtaši koji nemaju pojma o fizici misle da se radi o iluziji.

Zapanjeno gledaju u spirale adaptacije. Nauče, a da ni ne znaju da uče fizikalnu pojavu inercije pomoću diskova inercije. Ostaju zapanjeni nad plesom Newtonovih kuglica. Otkrivaju i sviraju različite melodije na glazbenoj ogradi. I tako redom na svakom se eksponatu ostaje zadivljen i u čudu. 

Uglavnom, nakon vođenja parkom i predavanja braće Luke i Matije, koje traje oko jednog školskog sata, učenici imaju još vremena samostalno razgledati, dirati i proučavati eksponate, ispitujući braću Veverec o svemu što ih zanima. 

Park znanosti je izvanredno mjesto za odvesti učenike, mjesto gdje će se i zabaviti i nešto naučiti, baš onako kako treba, ni ne znajući da uče. Sila je mama, rekla bi braća Veverec. Park znanosti je jedinstveni projekt u Republici Hrvatskoj i bila bi šteta da ga što više učenika ne posjeti. 

Svete potvrde

Svibanj je, osim navale na izlete, obično i vrijeme Prvih pričesti i Krizmi (Firmi, Svetih potvrda). Jedan kozmetički salon je tako u to vrijeme objavio da odbija djevojčicama gelirati nokte. Što je sasvim u redu.

Podrška salonu. Ako djevojčice i žele za tu prigodu imati nalakirane nokte, običan diskretan lak im je sasvim dovoljan. Ako im i on uopće treba. Djevojčice su same po sebi lijepe, ne treba im nikakva šminka i dodatci za ljepotu. 

Ali! Djevojčice od svojih petnaestak godinica na Svetu potvrdu dolaze sređene tako da izgledaju kao dobro držeće četrdesetogodišnjakinje. To si oboji kosu, našminka se ultra jakim make upom, nabaci štikle i odjenu se kao prvoklasne cajke. Sve je puno čipke, šljokica, jeftinih materijala, baš kao na TV Pink. 

Nameće se pitanje: kada su djeca prestala biti djeca? I tko im dozvoljava da od sebe naprave nalickana čudovišta? Svoju nevinu djevojačku ljepotu nagrde i postaraju se ne pet, ne deset već dvadeset godina. Šteta. 

Izdavačke kuće

Svaki put kad dođe vrijeme izbora udžbenika po školama, izdavačke se kuće uzbude. Odjednom jako vole sve učitelje pa organiziraju razna okupljanja i stručne skupove. Natječu se tko će imati zanimljiviji skup, tko će bolje predstaviti svoje materijale i uvjeriti učitelje da baš oni imaju najbolje udžbenike. 

Nakon stručnih skupova nahrane učitelje, napoje ih, daruju raznim darovima od knjiga do termos boca. Promotori se rastrče po školama i s osmjehom od uha do uha uvjeravaju kako su njihovi udžbenički kompleti najkvalitetniji i zašto baš njih treba uzeti, obećavajući usput brda i doline. 

Ne ističe se ni jedna izdavačka kuća posebno. Sve imaju isti način poslovanja, čak i isto mjesto održavanja tih stručnih skupova. Razlikuju se jedino u „sitnim znakovima pažnje“ koje poklone učiteljima na kraju stručnog skupa. 

Učitelji se odjednom osjete važni, čim netko tako oko njih obletava i primaju se kao muhe na med na većinu obećanja. Oni skeptični rešetaju promotore pitanjima kao da se ovi nalaze na osuđeničkoj klupi. 

Danas je svim izdavačkim kućama 'in' hvalisati se digitalnim i online materijalima. A znaju li u tim kućama kakav je internet po školama? Da više nema nego ima interneta, da veza puca i da se ne može baš cijela priča temeljiti na digitalnim sadržajima? Znaju li da će u prvim razredima dobiti jedan tablet na četiri - pet učenika, pa dok se čovjek s djecom dogovori tko će od njih držati tablet, tko će po njemu tipkati, kako ga uključiti, kako naći sadržaj, prođe cijeli sat. 

Nastavnih materijala dajte amo! Zadataka! Dajte na metodičku podršku. To zanima učitelje. Ne prazna obećanja. 

A udžbenika ima svakakvih. Od onih s ilustracijama gdje ljudi nemaju vrat na crtežima, do onih s preteškim ili prelakim zadatcima za učenike. 

Pa ti budi pametan pri odabiru. Makar, ionako ne možeš procijeniti je li neki udžbenik valja sve dok ne počneš po njemu raditi. Živi bili pa vidjeli.