'Puno toga bih se trebao odreći i žrtvovati da bih radio posao u kojem znam da će mi raditi sve ono što će mi raditi. A opet, nisam od onih koji će bježati od odgovornosti ako to moj narod traži od mene', kazat će tako i Miroslav Škoro u prijestolničkoj štampi.
‘Kao što od nesposobna i neiskusna suca ne možemo očekivati
pravedne presude, tako se ne može očekivati da narod koji je pun
zabluda i neznanja bude, osim u rijetkim slučajevima, razborit i
pametan kada bira i nešto odlučuje’, zapisao je još davno, prije
petstotinjak godina, Niccolo Machiavelli,
renesansni književnik i teoretičar, autor opjevanog
‘Vladara’, čovjek za čiji će rever mnogi rado
okačiti titulu oca novovjekovne politologije.
Slavnog sam se Talijana sjetio nekidan čitajući u dnevnim
novinama intervju s potencijalnim predsjedničkim kandidatom
Miroslavom Škorom.
Premda je do izbora ostala cijela vječnost, ovo je otprilike
vrijeme kada već tradicionalno započinje palpacija narodnog bila
i kada se polako zauzimaju startne pozicije prije završne utrke
za Pantovčak koja nas očekuje potkraj prosinca.
Nakon što se u predizbornim ispitivanjima javnog mnijenja pojavio
praktički niotkud, i nakon što je u njima zauzeo visoko treće
mjesto, sa sasvim respektabilnim postotkom simpatizera, slavonski
je zabavljač, u medijskom smislu, preko noći postao vrlo tražena
politička roba.
Većina onih koji na njegovu potencijalnu kandidaturu gledaju
blagonaklono, spomenut će da je riječ o ozbiljnom intelektualcu,
fakultetskom profesoru, o čovjeku koji je uspješan u svemu čega
se prihvati, od tambure, preko graševine, do ozbiljne ekonomije.
Oni koji mu nisu toliko skloni na nos će mu nabiti trgovanje
jeftinim nacionalnim sentimentima, petparačku liriku koja se
uglavnom muva oko kapija – bilo da je riječ o kapiji kakve
slavonske avlije, bilo da je riječ o kapiji haškog kazamata – i
prijateljstvo s pripadnicima narkomanskog, kriminalnog
desničarskog miljea.
Ako sve to ostavimo po strani, i kumstva i prijateljstva i
nespretne izjave iz prošlosti, i ako pogledamo kakva je zapravo
Škorina politička agenda – ipak bi to u cijeloj ovoj priči
trebalo biti najvažnije – naići ćemo, bojimo se, na prazninu na
svim nivoima.
Ničeg tu, barem za sada, nema, osim izlizanog populizma na kojem
bi mu mogao pozavidjeti i novopečeni europarlamentarac
Mislav Kolakušić.
Škoro je, naravno, ipak nešto mudriji od rashodovanog trgovačkog
suca i neće se zalijetati s izjavama kako će trideset godina
akumulirane probleme riješiti za dva dana, samo ako se dokopa
vlasti, ali je istovremeno dovoljno neozbiljan da kao najvećeg
političkog uzora navede Isusa Krista i da u prvi
plan progura obavezu prema svom narodu.
‘Puno toga bih se trebao odreći i žrtvovati da bih radio posao u
kojem znam da će mi raditi sve ono što će mi raditi. A opet,
nisam od onih koji će bježati od odgovornosti ako to moj narod
traži od mene’, kazat će tako Miroslav Škoro u prijestolničkoj
štampi.
Otprilike na isti način kao što to sad radi gospodin Škoro, svoju
je kandidaturu na prošlim lokalnim izborima najavljivao i
Ivan Čehok, govoreći kako osjeća moralnu obavezu
prema narodu koji mu je iskazao povjerenje u predizbornim
anketama.
‘Ne želimo ostati na vlasti tako da varamo narod, kao što to
danas ovi čine. Želimo napraviti posao zajedno s našim građanima
i o tome otvoreno s njima pričati’, demonstrirao je svojedobno
svoju neizmjernu ljubav prema narodu i Tomislav
Karamarko.
‘Ovo je poruka svima. Ne želimo više političare koji su udaljeni
od vlastitog naroda nego želimo one koji nas slušaju, želimo one
koji nas razumiju, koji suosjećaju s nama i koji govore u naše
ime’, pozvat će se onda na narod i predsjednica države
Kolinda Grabar-Kitarović.
‘Važno je ono što narod misli, narod je želio promjene i zato smo
ostvarili ovakav rezultat. Mi smo se odazvali pozivu naroda na
zajedništvo’, pridodat će onda raspravi o volji naroda svoja
razmišljanja i suverenist Ladislav Ilčić.
Vrag je, kako vidite, taj narod. Vrag su ti radni ljudi i građani
koji će uvijek nekako naći način da izvuku ono najbolje iz
požrtvovna pojedinca.
Ako narod tako želi, svi će oni odreda podmetnuti svoja pleća,
pogotovo onda kada je volja naroda usmjerena k tome da ih lansira
na poziciju koja će im umjesto neviđene žrtve i paklenih muka
omogućiti naslućenu moć, utjecaj i odličnu, ekspresnu zaradu.
Zaista, nema tog populista i demagoga, nema te političke protuhe
koja se u nekoj fazi svog političkog djelovanja nije pozvala na
narod.
Imajući na umu njihovu silnu ljubav, odgovornost i moralnu
obavezu prema vlastitom narodu, ne preostaje nam na koncu ništa
drugo nego da maštamo o tome kako će narod napokon posegnuti za
onim rijetkim slučajevima razboritosti i pameti koje je spominjao
Machiavelli i kako će njegova volja jednog dana biti
ispostavljena u vidu želje da se populistički mudroseri –
prestanu kandidirati na izborima.