Gledano iz rakursa čovjeka koji kritički misli, u društvu koje ga okružuje ne smiju postojati nikakvi mitovi, nikakve dogme ni istine, propisane od strane države, kolektiva ili pojedinca, koje u plemenitom duhu prosvjetiteljstva ne mogu biti podložne intelektualnoj vivisekciji.
‘Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj
sceni neće to moći, nego će morati poštivati vrijednosti na
kojima se temelji hrvatska država – Domovinski rat, branitelji,
naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo
Gojka Šuška.’ (Tomislav Karamarko, 2014.)
‘Jedina istina o Domovinskom ratu je da o njemu ne smijete
govoriti istinito’ (Viktor Ivančić, 2015.)
Prošle godine, otprilike nekako u ovo vrijeme, u završnu je fazu
ušla kampanja za promjenu hrvatske obrazovne paradigme. Praktički
cijelo ljeto, do rujna mjeseca i početka nove školske godine, u
medijima su se zatim vrtjeli propagandni spotovi eksperimentalnog
programa nazvanog ‘Škola za život’.
Reklamni slogani bili su jednostavni i vrlo ‘catchy’, kako
roditeljima, tako i novopečenim gimnazijalcima, a svodili su se
otprilike na sljedeće – lakše školske torbe, bolja opremljenost
škola, manje bubanja suhoparnih činjenica te naglasak na
razvijanju kritičkog mišljenja.
Upravo ovo zadnje, razvijanje kritičkog mišljenja, isticano je
tada kao posebno važno. Naime, baš nekako u to vrijeme
Svjetski ekonomski forum provodio je
istraživanje o poticanju kritičkog mišljenja u školama, koje će
Hrvatsku, među sto četrdeset zemalja svijeta, smjestiti na
nezavidno sto trideset i šesto mjesto. Iza Hrvatske ostat će tek
Gvineja, Maroko, Haiti i
Angola.
Kritičko mišljenje, kako je to gordo zvučalo. Napokon više nećemo
odgajati generacije štrebera koji poput papagaja, bez ikakva
smisla i konteksta, verglaju napamet čitave lekcije o rudnim
bogatstvima Kazahstana, latinske poslovice i
Krležine zbirke poezije. Od sada pa nadalje,
činilo se, sve će biti drugačije.
Prošlog smo ljeta dakle, u dobroj vjeri, progucali ješku i bili
skloni povjerovati u to da će od sada pa ubuduće iz naših škola
izlaziti samo mladi genijalci, potentni intelektualni kiklopi,
kompetentni za rješavanje najtežih problema, koji kritički
sagledavaju stvarnost što ih okružuje.
Tada još, doduše, nije bilo do kraja jasno kako bi sve to trebalo
izgledati u praksi, no zdrava logika navodila je na zaključak da
će najveći teret u razvoju tog famoznog učeničkog kritičkog
mišljenja pasti upravo na leđa njihovih učitelja.
U eseju ‘O odgoju’ znameniti Michel de Montaigne
pisao je između ostalog i to da dobar učitelj učeniku ne nudi
rješenja na dlanu. Od toga nikad nije bilo bogzna kakve koristi.
On nudi tek različite mogućnosti, a učenik će onda, kako u kojem
trenutku, potpuno svjestan odgovornosti, izabrati jednu od njih.
Ako to malo preformuliramo, danas, s odmakom od četiristotinjak
godina, mogli bismo reći i ovako. Dobar učitelj u razred ne ulazi
s misijom uvjeravanja. On ne žudi za pravovjernim ‘klimavcima’.
Što je više onih koji se oko nekog pitanja s njime ne slažu i
mogu to barem donekle suvislo argumentirati, to je posao učitelja
kvalitetnije obavljen.
Ako ne postoji mogućnost neslaganja, ne postoji ni mogućnost
kritičkog mišljenja. Kritičko mišljenje podrazumijeva
dekonstrukciju nametnutih narativa u koje se, iz bilo kojih
razloga, ne smije dirati.
Gledano iz rakursa čovjeka koji kritički misli, u društvu koje ga
okružuje ne smiju postojati nikakvi mitovi, nikakve dogme ni
istine, propisane od strane države, kolektiva ili pojedinca, koje
u plemenitom duhu prosvjetiteljstva ne mogu biti podložne
intelektualnoj vivisekciji.
U međuvremenu je završila prva školska godina od uvođenja novog,
eksperimentalnog programa. Po riječima ministrice
Blaženke Divjak, ‘Školu za život’ struka je
ocijenila čvrstom četvorkom. Učenici također, posve logično,
nemaju većih primjedbi. Stvari dakle klapaju, razloga za
optimizam, po svemu sudeći, ne nedostaje.
E, sad, koliko smo u tom međuvremenu napredovali na polju
poticanja kritičkog mišljenja, koje se cijelo vrijeme akcentira
kao jedno od najvažnijih, zorno pokazuje i nedavni slučaj
zagrebačkog učitelja informatike i predsjednika hrvatske Mense
Marka Šolića.
Kao rijetko koji kolega prije njega, on je javno demonstrirao
jedan od načina kako bi u praksi moglo izgledati to kritičko
mišljenje.
Vraćajući se iz Vukovara, s obaveznog izleta za
učenike osmih razreda, Šolić je u podužem statusu na popularnoj
društvenoj mreži opisao svoj doživljaj puta ovlašno komentirajući
neka opća mjesta o naravi zadnjeg rata iz devedesetih, o odnosu
države prema Vukovaru, o zločinima počinjenim u naše ime, o
ubojstvu Josipa Reihl-Kira, o glorifikaciji
postrojbi koje su se, da se poslužimo rječnikom jednog
varaždinskog filozofa, u motivacijsko-kohezivnom smislu
inspirirale ustaškom ideologijom, o hrvatskoj ulozi u ratu u
Bosni etc.
Pritom, važno je reći i to, nikoga nije vrijeđao, ni jednu
vukovarsku žrtvu baš ničim nije obezvrijedio, niti je, poput
vjeroučitelja Bagarića, donedavnog kolege iz
zbornice, pozivao na nasilje oduševljavajući se usput
odrješitošću jednog Ratka Mladića.
U Šolićevu statusu, ukratko, nema baš ničeg što bi danas, četvrt
stoljeća nakon rata, trebalo biti sporno. Nisu to, naime, baš
posve nepoznate stvari.
Dvadeset i kusur godina od rata, mi danas vrlo dobro znamo gdje
je bio i što je radio Prvi Predsjednik kada ga
je Jastreb zvao iz opkoljenog Vukovara tražeći
pomoć, znamo tko je, kada i zašto iz ‘armbrusta’ ispaljivao
granate prema Borovu Selu, znamo tko je i zašto
ubio Reihl-Kira, znamo kakav je bio ratnički
modus operandi pripadnika HOS-a, a znamo i što
su točno hrvatske postrojbe radile u BiH.
Unatoč svemu tome, Šolićev je status u dijelu javnosti dočekan na
nož. Nakon što su policajci duha na jednom klerofašističkom
internetskom krajcarblatu povukli zvono za uzbunu, zagrebački je
informatičar zbog svog kritičkog mišljenja kažnjen opomenom pred
otkaz.
I to je otprilike točka na kojoj zasad završava priča o poticanju
kritičkog mišljenja u hrvatskom školstvu.
Profesor koji je, sudeći po novinskim naslovima, još jučer bio
‘profesor koji je oduševio Hrvatsku’, preko noći je zbog
‘verbalnog delikta’, samo zbog toga što je odbio biti
intelektualac ‘za četiri zida’ uškopljen po
Karamarkovu modelu, postao ‘profesor slučaj’.
Danas je to Marko Šolić, već sutra bit će netko drugi.
Činjenica da se s njime nisu solidarizirali ministrica Divjak,
članovi ekspertnih radnih skupina, kao ni struka općenito, govori
samo o tome da ćemo na sva zvona hvaljenu promjenu obrazovne
paradigme još neko vrijeme moći promatrati jedino kroz prizmu
hinjenih kozmetičkih zahvata.
U ekstremističkom društvu koje kao najveću vrijednost slavi rat,
veterani i slavna prošlost uvijek su važniji od djece i
budućnosti.