Uvod u 21. Špancirfest nije sugerirao previše promjena u odnosu na prošli, iako je sveukupni dojam na kraju takav da možemo reći da je ovo zasigurno jedno od pet najboljih izdanja Špancirfesta u njegovoj povijesti. I to prema nekoliko parametara, koje ćemo proći u nastavku teksta.

Još se na ponekom zidu u centru grada može pronaći nekad aktualna kratica 'Festival kupljenih emocija'. Kada je 2016. godine Špancirfest doživio svoj uspon prema vrhunskim glazbenim imenima i proširenom gastro ponudom blizu prostora Starog grada te zbog toga dobio i nagradu HTZ-a, malotko je mogao vjerovati u pad koji je doživljen godinu nakon.

Naplata je na većini koncerata ukinuta, ulični program začinjen je cirkuskim spektaklom, ali sveukupni dojam bio je dosta lošiji jer se smanjivanjem jednog dijela sadržaja izgubila određena publika.

Od kada se, a to je 2011. godina, počelo s tom famoznom naplatom, uvijek se vukla ta mantra 'kupljenih emocija' (ulaznica, zamisli ti to!) koje zaustavljaju pravo veselje i uzbuđenje. S vremenom je cijela rasprava otupjela, ljudi su se ili priviknuli na kupovinu ulaznica ili možda još uvijek imaju negativno mišljenje o tome da je za nečiji rad potrebno platiti, ali su se s tim nekako pomirili.

Rizik je ponekad bolje izbjegavati

Uvod u 21. Špancirfest nije sugerirao previše promjena u odnosu na prošli, iako je sveukupni dojam na kraju takav da možemo reći da je ovo zasigurno jedno od pet najboljih izdanja Špancirfesta u njegovoj povijesti. I to prema nekoliko parametara, koje ćemo proći u nastavku teksta.

Možda se i bolje kloniti svrstavanja u određene ljestvice kojima se prikazuje kvaliteta festivala, ali pokazalo se da je rizik u koji su se par puta u prošlosti organizatori upustili s ponekim izvođačima bolje izbjegavati ako za to nema dovoljno vremena i resursa.

Anketa pružila neobične odgovore

Mjesec i pol dana prije Špancirfesta prošetali smo gradom i napravili anketu. Znaju li ljudi uopće tko za tridesetak dana nastupa u Varaždinu, koliko pozornica ima te jesu li čuli za izvođače? Većina anketiranih nije znala tko nastupa, iako su obećali da će pogledati program. The Gipsy Kings by Bailardo, svojevrsni headlineri, za polovicu su bili nepoznanica pa nismo ulazili u dubinu i zamarali ljude. Imali su još četiri tjedna za naučiti.

Kako je malo po malo objavljivan sadržaj uličnog programa, popratnog i dodatnog sadržaja, popis izvođača i performera, tako se punio prostor za manevriranjem.

Koncerti ipak dobro posjećeni

Klasično internetsko prenemaganje 'tko su ovi, tko su oni' nije se odrazilo na odaziv publike. Činjenicu je tako da je rijetko koji koncert na Starom gradu, kroz vikend i tjedan, posjetilo manje od 1000 ljudi. Štoviše, mnogi su imali nekoliko tisuća.

Također, koncerti i predstave na vili Bedeković bili su ili u potpunosti ili gotovo u potpunosti rasprodani. A to je pozornica za koju je, kao što znate, bilo potrebno kupiti karte.

Trebaju li festivalu The Gipsy Kings?

Česta boljka koja se spominje je to famozno ponavljanje izvođača. Okej, Tony Cetinski bio je tu da zadovolji masovnost drugog vikenda, dok je otvaranje pripalo najavljenoj senzaciji u vidu The Gipsy Kingsa, odnosno krnje postave 'onih' The Gipsy Kingsa iz sedamdesetih i osamdesetih.

Svirka i razglas držali su razinu, ali odaziv i recepcija publike nije. Jednostavno, slična situacija ponovila se kada su i 'Creedence' dolazili 2009. – isto kao što ono nisu bili Creedence, tako ni ovo nisu bili The Gipsy Kings – iako se o reputaciji i popularnosti ne mogu mjeriti jedni s drugima.  

Vatromet i Božo Vrećo

Famozni vatromet, vjerojatno jedina konstanta Špancira uz štulaše, uništio je, nažalost, emotivnu završnicu koncerta Bože Vreće na Bedekovićki. A cijelu situaciju mogao je riješiti tek jedan poziv ili prethodni dogovor.

No, kako god bilo, za većinu špancirera to obojeno prskanje pirotehnikom po nebu svakako je uveličalo štimung prvoga dana.

Kvart više nego zadovoljio

Prvog dana upoznali smo se i s KVART zonom – jednim kvalitetnim novitetom na kojem su se mogli čuti pravi 'hidden gems' festivala.

Možda za to nije bio reprezentativan prvi dan kada su Jonathan imali razglas od kojeg su (skoro doslovno) krvarile uši, ali onda je to bio svaki sljedeći – sve do Mayalesa, nakon kojih se i tako moglo aplaudirati duže nego na nedavnoj projekciji Jokera u Veneciji te staviti ključ u bravu do sljedeće godine.

Povratak Jam Rituala

Da ta zona nije služila samo za koncerte, vidjelo se i kroz dnevni program popraćen jogom, capoeirom, napravljenim najvećim muralom u gradu, radionicama grafita, izložbom bicikala…

Dodir koji je bio potreban, zona koja je bila nužna, ali i šteta da na tamošnjoj pozornici nismo slušali varaždinski Sowas i Ginger, koji su svoje odradili na pozornici za prolaznike na Trgu kralja Tomislava. Koliko se intimnije dolazi do publike vidjelo se na nastupu Jam Rituala, također Varaždinaca, koji su se vratili nakon dvije godine i zaključili prvi festivalski vikend.

Bare obećavao, ali...

Još u kratkim crtama o koncertima na najvećoj pozornici: dok su Vojko V. i Krankšvester bili iznimno raspoloženi, što se vidjelo u interakciji s publikom, isto tako je Goran Bare jedva dočekao da se makne s pozornice, kao da mu se negdje žurilo.

Šteta što je tako završilo, jer je prva trećina koncerta izgledala i zvučala obećavajuće. No s obzirom na sve što je prošao u životu, valjda je privilegija to da ga još uvijek gledamo živog.

Rambo kao stvoren za Špancirfest

Glazba Ramba Amadeusa nije za svakoga, njegov anti-koncert pokazao je moć u rukama glazbenika. Nastup koji više naginje prema kazalištu je i svojevrsni performans pa su se u njemu objedinile dobro poznate smjernice kojima se Špancirfest vodi već godinama. Uostalom, nije bez razloga čest gost, pošto uvijek 'izmisli' nešto novo.

Silente, Elemental i Gustafi jednostavno imaju svoj 'fandome' koji ih više-manje prati iz pjesme u pjesmu. Pri tome su prvonavedeni, nakon očekivanog povratka zajedničkom sviranju, u žiži zbivanja, događanja i spominjanja po društvenim mrežama pa su samim time i najaktualniji.

Ako se svom tom službenom glazbenom programu pridodaju svakodnevni 'neslužbeni' koncerti u klubovima kao što su Lavra, Sloboda ili Underground, dobili smo opus od nekoliko koncerata po danu.

Zašto se program objavljuje toliko kasno?

Zaključno za sve glazbene izvođače – odaziv je bio i više nego dobar, a Turistička zajednica grada Varaždina učinila bi si veliku uslugu kada bi program objavila nekoliko mjeseci prije festivala.

Svi bendovi koji su svirali ne spadaju u teško dostupna svjetska imena, već su u rangu s Ferragostom ili u najboljem slučaju s partnerskim Graffiti na Gradele. Oba festivala, gledano čisto iz glazbenog aspekta, imali su program objavljen mjesecima prije pa si posjetitelji, publika, partijaneri – kako već želite – znaju planirati ljeto ili barem njegov završetak.

Istina, Špancirfest je postao brend, za njega ne trebaju posebne pozivnice i poslanice mjesecima unaprijed, ali velik broj ljudi voli znati na čemu je već u travnju ili svibnju. Ovako kada se raspored objavi sredinom srpnja, teško je privući nove posjetitelje jer se oni već sami nalaze na nekom drugom festivalu, ljetovanju ili drugoj vrsti odmora.

Festival živi uz ulični program 

Duša i srce festivala, kako se ponekad i patetično zna nazivati ulični program, godinama drži visoke standarde. Tako se ni ove godine od toga nije odustalo.

Leptiri na štulama još uvijek za sobom vuku stotine ljudi, baloni od sapunice nisu izašli iz mode, usputna glazba New York Brassa i ekološki osviještenih Riciclato Circo Musicalea, uz bojanje JOHNmana i bubnjanje Damata, daju poticaj da špancireri žive od ranog popodneva do večeri.

Arhitektura grada i osebujni prostori svima daju kulisu u kojoj je se teško rade 'krivi koraci'. Ponekad je sve začinjeno s malo romantike i plesa (Cirquetango), dok se na 'old school' ulični performans dolazilo kroz akrobacije Rafaela Sorrysa i vatru Las Calaverasa. I tako nekoliko puta na dan.

Heroji ulica

Još neafirmirani izvođači, mladi koji vole primiti gitaru u ruke i odsvirati ono što vole slušati kroz godine su postali Heroji ulica, stacionirani na nekoliko frekventnih lokacija koje su udarnih dana bile prepune ljudi. Za taj se segment nema što više dodati – sviraš, ako nam 'uđeš u uho', poslušamo te, ubacimo koju kunu i idemo dalje. Satisfakcija za tebe, satisfakcija za nas.

Od woka do langoša

Prilikom razgovora s nekolicinom turista i 'domaćina' stekao se dojam da se na Špancirfestu ima što za pojesti, a da ne spada u klasične dimenzije na kojima se festivalska ponuda temelji.

Burgeri su posljednjih desetak godina postali specijaliteti, istočnjačka hrana s wokom kao predvodnikom dobila je na cijeni pa je cjelokupni dojam kako je to bio red zapada, red istoka s našim tradicionalnim jelima u restoranima plus neizostavni langoš koji te vrati na početak ili u potpunosti zaključi večer.

Neki bi takvu ponudu prozvali neprimjerenom za festival, pozivajući se na Porcijunkulovo, ali ako je to jedina sličnost s najpopularnijom međimurskom manifestacijom, onda to svi zajedno možemo preživjeti.

60 godina Vindilanda

Vindiland je obilježio Vindijinih 60 godina sa 60 balona na što ih je ekipa iz Riciclato Circo Musicalea mogla podsjetiti da možda to nije najprigodniji način za obilježavanje velike brojke.

No zasad nemamo informaciju od kojeg su materijala bili napravljeni navedeni baloni.

U Parku kreative bili su zastupljeni sadržaji za djecu i činilo se da je čak i premalen za broj klinaca koji tamo vole dolaziti.

Na kraju, i Vindiland i Park kreative imaju zajednički nazivnik – višegodišnja konstanta na Španciru na koju se nitko ne može žaliti.

Dvije šarmantne ulice

Kreativnica (Uska) i Art (Školska) bile su one 'the ulice' u kojima se predahnulo, ispričalo, pogledalo ili kupilo – proizvodi koji su bili vrijedni pažnje. Svake sljedeće godine koncept ostaje isti, ali pokušava se malo izmijeniti od prethodne, promijeniti raspored, napraviti instalacije koje nisu tu da se ponavljaju, već da iznova pobude želju za vraćanjem i uživanjem u šarmu koje ulice i uređenje same po sebi nude. 

Jutro nakon zadnjeg dana festivala mobitel mi je pokazivao prijeđenih 98,4 kilometra u posljednjih deset dana. Šetnja bi bila možda još i duža da drug bicikl nije spašavao stvar i utjecao na brzinu izvođenja posla, pogotovo u rani popodnevni ili kasni noćni sat.

Good job, ali bez ironije za kraj

Amerikanci imaju frazu: 'Good job'. Doduše, kod njih je postala toliko izlizana da je pokušavaju što manje upotrebljavati jer je već postala ili simbol za ironiju ili umanjivanje značenja posla.

Ipak, pošto nismo u SAD-u, a ovdašnji ljudi vole kada im se kaže da su napravili dobar posao, može li se s time povući crta nakon svega napisanoga?

'Good job, Špancirfest'.