Ovoga tjedna u Sedmičarenju: Ćelava pjevačica, Šakom u nos, Znak jednakosti, Poraz nacionalizma, Srbi svi i svuda
Ćelava pjevačica
Najradije o tome ne bismo napisali ni slova, ali nam
profesionalni postulati ne dopuštaju taj luksuz. Kolinda
Grabar-Kitarović službeno je objavila kandidaturu za
drugi mandat na Pantovčaku.
Bila je to zgodna prilika da se predsjednica pohvali uspjesima u
prvom mandatu, ali tih se uspjeha danas više nitko ne sjeća.
Javnost se, naime, već danima zabavlja didaskalijama u tekstu
njezina govora. Gdje navući osmijeh, gdje zahvaliti, a gdje
ne…, ništa se tu ne prepušta slučaju.
Ne znamo tko je autor ovog dramskog uratka, ali znamo nešto mnogo
važnije: prvi mandat izgledao je kao da mu je scenarij napisao
Eugene Ionesco. Prvih pet godina
predsjednikovanja gospođe Grabar-Kitarović ne može se opisati
nikako drugačije nego kao jedan spektakularni teatar apsurda.
Još je zabavnije kada se u taj karusel budalaština uključe i
drugi politički akteri. Primjerice, Andrej
Plenković. Na novinarsko pitanje je li u redu to što
predsjednica na dan objave kandidature ne dozvoljava novinarska
pitanja, premijer je mrtav hladan odgovorio da to treba pitati
predsjednicu.
Tragična farsa kojoj svjedočimo ne događa se preko noći. Ona je
neizbježan rezultat uporne dugogodišnje degradacije svih
istinskih vrijednosti u ovom društvu.
Šakom u nos
Kada je prije par godina ulazila u prvu izbornu kampanju,
aktualna je predsjednica trubila okolo da ona ne misli biti fikus
i da će znati lupiti šakom o stol.
Trebalo je proći pet godina da se zaista uvjerimo u to. S tom
razlikom što predsjednica nije lupala šakom o Plenkovićev,
Vučićev ili Orbanov stol, kako bi čovjek pomislio, nego je lupala
o stol pred blaziranim Damirom Smrtićem, koji je
u krilu držao naručena pitanja, ali mu nitko, izgleda, u
zagradama ispod pitanja nije napisao upute tipa ‘blagi smiješak’
ili ‘facijalni grč’.
U svojoj prvoj izbornoj kampanji Miroslav Škoro
ide još korak dalje. Sada više, kako vidimo, neće biti dovoljno
lupati šakom o stol.
‘Ove ovlasti koje Škoro traži, taj korektiv, su zapravo mehanizam
za lupanje šakom, ali ne po stolu nego po nosu onima koji to
zasluže’, grmio je u ‘Otvorenom’ šef njegova izbornog stožera
Mate Mijić.
Ajde, bogati, kazao bi Bili u ‘Maratoncima’.
Ne treba čovjek biti bogzna kako bistar da bi mogao pretpostaviti
po čijem će se nosu tamburati u slučaju da osječki bekrija odnese
pobjedu na izborima.
Znak jednakosti
Jesmo li i mi zaslužili dobiti po nosu ako kažemo da već dugo
nitko nije doveo u pitanje karakter Domovinskog rata onako kako
je to u zadnjem intervjuu Hini učinio Miroslav Škoro.
‘Imam osjećaj da se inkriminiranjem tog pozdrava želi baciti
ljagu na HOS, a time i na cijelu Hrvatsku vojsku i Domovinski
rat. Takvo što ne smijemo dopustiti’, zaključio je Škoro.
Zašto bi, pobogu, zauzimanje jasne distance od sramotnog ustaškog
pozdrava umanjilo hrvatsku ratnu pobjedu? Je li ZDS nesretna
anomalija ili zlatno pravilo kojim se i danas ponosimo? Misli li
Škoro da ZDS predstavlja temeljnu vrijednost Domovinskog rata?
Znači li to, na koncu, da o Domovinskom ratu ne možemo govoriti
izvan konteksta ustaških konclogora i rasnih zakona?
Stavljajući znak jednakosti između Domovinskog rata i ustaškog
pozdrava ZDS, kandidat kojeg radikalna desnica doživljuje svojim
zapravo je obeščastio dobar dio branitelja koji se nisu
oduševljavali nasljeđem Pavelićeve paradržavice. A takvi su ipak,
možda će vam to zvučati čudno, bili u debeloj većini.
Poraz nacionalizma
Nije rijetkost da se veliki državotvorni projekti i ideologije
teško mire s elementarnom statistikom.
Otkako je ušla u Uniju, Hrvatsku je napustilo dvjestotinjak
hiljada radno sposobnih građana. Ne dvije. Ne dvadeset. Dvjesto.
Ako pak pogledamo najnovije podatke Državnog zavoda za
statistiku, četvrtina ljudi u Hrvatskoj živi na rubu siromaštva.
Ove obeshrabrujuće brojke, prije svega, predstavljaju posvemašnji
poraz ovdašnjeg nacionalizma. Ispast će na kraju da je Hrvatska,
kako ju je prije par godina definirao jedan emeritirani šibenski
polemičar sa zagrebačkom adresom, propali projekt šovinističkih
elita.
Imati državu koja je potpuno disfunkcionalna, iz koje glavom bez
obzira bježi sve što pobjeći može, samo zato da biste mogli reći
da ju imate, glupo je točno onoliko koliko može biti glup
nacionalizam po svojoj definiciji.
Naravno, nacionalističkim korifejima, koji su ovo društvo od
samog početka krojili po svojoj mjeri, ne pada na pamet priznati
poraz.
Oni će učiniti sve što je u njihovoj moći ne bi li vas uvjerili u
to da su najveći problem ove države Milorad
Pupovac i njegovi Srbi.
Srbi svi i svuda
Kako je dakle moguće da još i danas – u ranu jesen 2019., četvrt
stoljeća od rata – Srbi predstavljaju najveći problem u
Hrvatskoj?
Kako je moguće da još i danas – četvrt stoljeća otkako je Prvi
Predsjednik slavodobitno ustvrdio da su Srbi neslavno nestali iz
ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo – Milorad Pupovac
bude, kako je ono išlo, zloćudni tumor na najosjetljivijem dijelu
hrvatskog tijela?
Zar srpsko pitanje u Hrvatskoj nije odavno riješeno? Jesmo li se
borili uzalud? To želite reći?
Koliko je još Srba ostalo u Hrvatskoj? Koliko Srba Hrvatska uopće
može podnijeti? Kako riješiti taj problem?
Treba li, kako reče nekidan Ivona Milinović,
mlada HDZ-ovka iz riječkog Odbora za nacionalne manjine, saditi
vrbe tamo gdje Srbi čine 6,5 posto stanovništva? Ili potreba za
vrbama postoji samo u nekim dalmatinskim selima gdje ih ima 30-40
posto?
Naposljetku, što će biti jednog dana kada izmaštanih neprijatelja
Srba više ne bude?
Što će onda, da parafraziramo slavnu Kavafisovu poemu, biti od
nas, bez Srba?
Oni su uvijek bili kakvo-takvo rješenje.