Govoriti o 'svim ostalim nevinim žrtvama' i 'bilo kojim ratnim zbivanjima' u istoj rečenici s holokaustom, kao što je učinio Ivan Čehok, znači samo jedno - relativizaciju nacističkog zločina.
U izvornom značenju, u grčkoj i rimskoj religiji, pojam
holokausta označavao je žrtvu paljenicu koja se prinosila
bogovima i dušama pokojnika. Slično značenje imao je i u
židovskoj tradiciji.
Danas taj pojam označava sustavno uništenje
Židova u razdoblju nacizma. Stravičnu
konkretizaciju Hitlerova plana o ‘konačnom
rješenju židovskog pitanja’ koju su različitim intenzitetom
provodile mahom sve njemačke saveznice u Drugom svjetskom
ratu.
Reprezentativni simbol tog zla bio je, između ostalih, i
nacistički logor u Auschwitzu. Crvena armija
preživjele je logoraše u Auschwitzu oslobodila 27. siječnja 1945.
U spomen na taj događaj, koji je označio kraj najjezivije epizode
moderne povijesti, svake se godine istog datuma diljem Europe
obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve
holokausta.
Obilježava se tako i u Varaždinu, gradu koji se može pohvaliti
činjenicom da je u Pavelićevoj
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj prvi uspješno
riješio problem ‘židovskog pitanja’.
‘Danas se prisjećamo svih nevinih žrtava i velike patnje i
progona židovskog naroda, ali, rekao bih, simbolično i svih
ostalih nevinih žrtava bilo kojeg progona i bilo kojih ratnih
zbivanja’, kazao je jučer na varaždinskom židovskom groblju
gradonačelnik Ivan Čehok.
Samo nebo zna na koje je točno ‘sve ostale nevine žrtve’ i ‘bilo
koja ratna zbivanja’ mislio Čehok. Na američke
Indijance? Ili na Tutsije u
Ruandi? Teško je i nezahvalno reći.
Nema tome dugo kako je varaždinski gradonačelnik u
Optujskoj ulici postavio spomen-ploču
varaždinskim boljševicima misleći da je postavlja ustašama.
Stvari međutim postaju nešto jasnije ako se vratimo točno godinu
dana unatrag, na isti Dan sjećanja i na isto židovsko groblje.
‘To je tamna mrlja i na svijesti i na savjesti u varaždinskoj
povijesti, ono što se događalo u vrijeme ustaškog režima, ali i
ono što se događalo nakon 1945. kada je puno tih ljudi ostalo i
bez svojih domova i bez svoje imovine’, kazao je tada Čehok, koji
se svojedobno živ satrao ne bi li dokazao da je ‘Za dom
spremni’ stari hrvatski pozdrav stavljajući ga u usta
banu Jelačiću.
Kada govori o ‘onome što se događalo nakon 1945.’, varaždinski
gradonačelnik, naravno, ne govori o Vorkuti ili
Kolimi. Govori o ‘onome što se nakon 1945.’
događalo ovdje.
Pritom koristi isti onaj jezik koji koriste, primjerice,
Milijan Brkić ili Vlado Košić
kada javnost od njih zatraži osudu i distanciranje od ustaškog
režima, a oni prozirno i nemušto krenu osuđivati sve
totalitarizme.
O onome što se nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske događalo
ovdje, kako u najranijem poraću, tako i kasnije, valja otvoreno
govoriti, ali logika tog kazivanja ne smije biti u međusobnoj
komparaciji onoga što se događalo prije i nakon ’45.
Današnji njemački identitet je identitet istine o Auschwitzu.
Ovdašnji identitet morao bi biti, iako nažalost nije, identitet
istine o Danici i Jasenovcu.
Jer holokaust se nije događao samo negdje drugdje i nekome
drugome. Događao se i ovdje, događao se i nama.
Holokaust označava jednu sasvim konkretnu patnju. Jedno sasvim
konkretno zlo.
Govoriti o ‘svim ostalim nevinim žrtvama’ i ‘bilo kojim ratnim
zbivanjima’ u istoj rečenici s holokaustom znači samo jedno –
relativizaciju nacističkog zločina.
Isto tako, kada netko, u ovom slučaju gospodin Čehok, u istoj
rečenici s holokaustom govori o ‘onome što se događalo nakon
1945.’, onda se to ne može protumačiti nikako drugačije nego kao
bijedan pokušaj, još jedan u nepreglednom nizu, da se između onih
koji su provodili holokaust i onih koji su im se suprotstavili
stavi znak jednakosti. I tu boga nema.
Valja nam to imati na umu.