Govoriti o 'svim ostalim nevinim žrtvama' i 'bilo kojim ratnim zbivanjima' u istoj rečenici s holokaustom, kao što je učinio Ivan Čehok, znači samo jedno - relativizaciju nacističkog zločina.

U izvornom značenju, u grčkoj i rimskoj religiji, pojam holokausta označavao je žrtvu paljenicu koja se prinosila bogovima i dušama pokojnika. Slično značenje imao je i u židovskoj tradiciji.

Danas taj pojam označava sustavno uništenje Židova u razdoblju nacizma. Stravičnu konkretizaciju Hitlerova plana o 'konačnom rješenju židovskog pitanja' koju su različitim intenzitetom provodile mahom sve njemačke saveznice u Drugom svjetskom ratu.

Reprezentativni simbol tog zla bio je, između ostalih, i nacistički logor u Auschwitzu. Crvena armija preživjele je logoraše u Auschwitzu oslobodila 27. siječnja 1945.

U spomen na taj događaj, koji je označio kraj najjezivije epizode moderne povijesti, svake se godine istog datuma diljem Europe obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.

Obilježava se tako i u Varaždinu, gradu koji se može pohvaliti činjenicom da je u Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj prvi uspješno riješio problem 'židovskog pitanja'.

'Danas se prisjećamo svih nevinih žrtava i velike patnje i progona židovskog naroda, ali, rekao bih, simbolično i svih ostalih nevinih žrtava bilo kojeg progona i bilo kojih ratnih zbivanja', kazao je jučer na varaždinskom židovskom groblju gradonačelnik Ivan Čehok.

Samo nebo zna na koje je točno 'sve ostale nevine žrtve' i 'bilo koja ratna zbivanja' mislio Čehok. Na američke Indijance? Ili na Tutsije u Ruandi? Teško je i nezahvalno reći.

Nema tome dugo kako je varaždinski gradonačelnik u Optujskoj ulici postavio spomen-ploču varaždinskim boljševicima misleći da je postavlja ustašama.

Stvari međutim postaju nešto jasnije ako se vratimo točno godinu dana unatrag, na isti Dan sjećanja i na isto židovsko groblje.

'To je tamna mrlja i na svijesti i na savjesti u varaždinskoj povijesti, ono što se događalo u vrijeme ustaškog režima, ali i ono što se događalo nakon 1945. kada je puno tih ljudi ostalo i bez svojih domova i bez svoje imovine', kazao je tada Čehok, koji se svojedobno živ satrao ne bi li dokazao da je 'Za dom spremni' stari hrvatski pozdrav stavljajući ga u usta banu Jelačiću.

Kada govori o 'onome što se događalo nakon 1945.', varaždinski gradonačelnik, naravno, ne govori o Vorkuti ili Kolimi. Govori o 'onome što se nakon 1945.' događalo ovdje.

Pritom koristi isti onaj jezik koji koriste, primjerice, Milijan Brkić ili Vlado Košić kada javnost od njih zatraži osudu i distanciranje od ustaškog režima, a oni prozirno i nemušto krenu osuđivati sve totalitarizme.

O onome što se nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske događalo ovdje, kako u najranijem poraću, tako i kasnije, valja otvoreno govoriti, ali logika tog kazivanja ne smije biti u međusobnoj komparaciji onoga što se događalo prije i nakon ’45.

Današnji njemački identitet je identitet istine o Auschwitzu. Ovdašnji identitet morao bi biti, iako nažalost nije, identitet istine o Danici i Jasenovcu. Jer holokaust se nije događao samo negdje drugdje i nekome drugome. Događao se i ovdje, događao se i nama.

Holokaust označava jednu sasvim konkretnu patnju. Jedno sasvim konkretno zlo.

Govoriti o 'svim ostalim nevinim žrtvama' i 'bilo kojim ratnim zbivanjima' u istoj rečenici s holokaustom znači samo jedno - relativizaciju nacističkog zločina.

Isto tako, kada netko, u ovom slučaju gospodin Čehok, u istoj rečenici s holokaustom govori o 'onome što se događalo nakon 1945.', onda se to ne može protumačiti nikako drugačije nego kao bijedan pokušaj, još jedan u nepreglednom nizu, da se između onih koji su provodili holokaust i onih koji su im se suprotstavili stavi znak jednakosti. I tu boga nema.

Valja nam to imati na umu.