Vijesti / Kolumne

BRANKO DETELJ: SKICE IZ IZOLACIJE

Besmisao uvijek radi protiv sebe

Besmisao uvijek radi protiv sebe

Treba ga samo prigrliti kao svog i pustiti ga da pjeva svojim riječima, svojim jezikom.

Besmisao

U dokumentarnom filmu 'Informativni razgovori' sredovječna gospođa u bijeloj šubari tumači kakva je razlika između rata i jada u miru.

Sad je teško, kaže, u ratu nismo plaćali struju, nismo plaćali vodu, nismo plaćali telefon, i daleko je čovjek bio mirniji i staloženiji, a sad kad moraš da platiš dadžbine, a ne radiš, mislim, moraš biti nervozan i neraspoložen.

Kada se njezina priča transliterira u jezik lijepe književnosti i stavi među decentno dizajnirane korice, tada dobiva naslov 'Rat je bio bolji' i može se pronaći u antiratnoj zbirci 'Pjesme iz Lore' koja pjeva o besmislu stradanja.

Rat je bio bolji
nije tamo bilo debelih žena loše volje
nije bilo vazda pokvarenih frižidera
ni dosadnih susjeda s računima za vodu

Rat je bio bolji
nas deset na Svilaji u pizdi materinoj
jedemo paštete vrtimo janjce dobro nam je
prdimo i podrigujemo smrde nam noge

Rat je bio bolji
nije tamo bilo čekova na odgodu
nije bilo zbirki zadataka iz matematike
ni djece s jedinicama i menstruacijama

Rat je bio bolji
zapucamo malo mi po njima malo oni po nama
dovikujemo se preko brda ili preko motorole
zajebavamo malo mi njih malo oni nas

Rat je bio bolji
nije tamo bilo obaveznog vezivanja pojasa
nije bilo kazni zbog nepropisnog parkiranja
ni remećenja javnog reda i mira
nije tamo bilo ni reda
ni mira

Rat je bio bolji

Besmisao uvijek radi protiv sebe. Treba ga samo prigrliti kao svog i pustiti ga da pjeva svojim riječima, svojim jezikom.

Pruga

Pruga je u lirici naših pjesnika najčešće simbol tuge, jada i smrti. Sjeti se Matoša, Brodskog, Jerofejeva. Mislim o tome dok sjedimo na nultom peronu i čekamo da se nešto dogodi. Ili nam je to samo izgovor za još jednu ili dvije. Vlak je najintimnije sredstvo prijevoza. Pruga uvijek vijuga negdje iza kuća, skrivena, daleko od očiju i naših dnevnih ruta. Iz automobila čovjek vidi tek ušminkana pročelja, ograde i fasade. Iz vagona se međutim vide i stari razbacani žljebovi, odbačena šuta, koprive, zahrđala korita, svinjci i sve ono što se možda želi sakriti od nepoznata pogleda. Prolazeći pored stražnjih dvorišta kao da nepozvani prolazimo kroz dnevni boravak uplašenih krajprugaša. S ceste vidimo svijet i ljude onako kako bi oni htjeli da ih vidimo. Tek putujući vlakom upoznajemo ih onakve kakvi oni zapravo jesu.

Smiraj je lijepog proljetnog dana. Čovjek nema mnogo razloga biti melankoličan. Dok predzadnji vlak prazan odlazi ka sjeveru, Marinko Prga, blag i svečan, govori pjesmu o Bologni.

Žene koje nose strah u svojim očima i
Čije se ime ne spominje osim šapatom

Žene koje nikada neće biti prve i čiji
Porod proklinju prevarene supruge

Žene koje mnogo daju, a primaju malo

Žene koje svoju sreću neće naći na tom putu
Ljubavnice su šofera za Bolognu

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.