Na ovom svijetu ljudi su uglavnom ružni, prljavi i zli. Tipovima poput Bekima Sejranovića teško je snaći se u tome.
Bekim
Večeras je zvao Marinko. Već je bilo prošlo
devet. Ima on taj običaj. Ne želi mi zaboraviti što sam ga znao
buditi u pola dva noću, kada bih se uvinjen vraćao iz Zagreba i
nosio mu stripove Kena Parkera. Govori mi kako
hrani vrane na balkonu. Mlade su. Jak vjetar ovih dana izbacio ih
je iz gnijezda, a on ih je pokupio, sklonio na balkon i sada su
kod njega na košti. Čekaju svoj prvi let. Bit će im dobro, znam
to. Iza najopakijeg lica hrvatskog filma, kako je onomad zapisao
jedan poznati kritičar, krije se srce dobrog dječaka.
***
Pred kraj razgovora, više kao usput, iako ja znam da je zvao samo
zbog toga, Marinko kaže: ‘Zvala je Ivana. Sva u suzama. Plače.
Umro je Bekim.’ Umro je Bekim. Ponavljam si istu
vijest nebrojeno puta, kao da se nadam da ću ipak čuti neki
ljepši kraj.
***
Bekim Sejranović bio je sjajno društvo zadnjih
desetak godina. Još tamo od romana Ljepši kraj. Nakon kojeg je
došao roman s najljepšim naslovom na svijetu.
Sandale. Onako kako Gogoljev
Akakije simpatizira pojedina slova, tako postoje
i riječi koje su ljepše od drugih. Sandale su jedna od takvih
riječi.
***
Bio je od onih pisaca, poput, primjerice, Danila
Kiša, koji čitav život pišu jedan roman. Priča je ista,
nastavaka je više, i baš svaki je bolji od onih prije njega.
Naravno, ne postaje to život bolji kako vrijeme teče, već se po
tome poznaju veliki pisci. U Huckleberryju Finnu
piše kako je za života u Oslu dijelio sobu s dvojicom momaka.
Jedan je bio peder. Drugi je bio crnac. Obojica pripadnici
prezrenih manjina u čistoj i uglađenoj
Norveškoj. Pa ipak, malo se tko tako zdušno
mrzio kao njih dvojica. Peder je mrzio crnca jer je crn, crnac je
mrzio pedera jer je peder. Žrtve predrasuda nisu imune na to da i
same postanu robovi predrasuda. Na ovom svijetu ljudi su uglavnom
ružni, prljavi i zli. Tipovima poput Bekima Sejranovića teško je
snaći se u tome. Postoje dva načina. U Sandalama, na 79.
stranici, pisac kaže ovako: ‘Čini se da se čovjek uvijek nekako
snađe. Ili umre. A i to je nekakvo rješenje, zlu ne trebalo. To
je uvijek rješenje.’