Vijesti / Kolumne

BRANKO DETELJ: RUŽNI, PRLJAVI, ZLI

Od glagola misliti u ovoj je državi kudikamo važniji glagol moliti

Od glagola misliti u ovoj je državi kudikamo važniji glagol moliti
Varaždinski.hr, PIXSELL

Umjesto hitnih zahvata, odrješitih reformi i hvatanja kakvog-takvog priključka s naprednijim univerzitetima, umjesto pogleda jasno uperenog u budućnost, Sveučilište u Zagrebu, kako je to zgodno objasnio rektor Damir Boras, vraća se kršćanskim vrijednostima.

Na rang-listi najboljih svjetskih sveučilišta, koju nekako pred početak akademske godine već tradicionalno objavljuje Times Higher Education, hrvatska sveučilišta već tradicionalno prolaze od lošega na gore.

Tako se, primjerice, naše najveće i najpopularnije zagrebačko Sveučilište, na listi koja obuhvaća preko hiljadu petsto sveučilišta iz devedeset i tri zemlje svijeta, našlo na nezavidnom 1000+ mjestu. Hiljadu prvom ili hiljadu dvjestotom, to je sad manje važno. Plasman je u svakom slučaju obeshrabrujući.

Brojke, priznajemo, djeluju prilično apstraktno. Pokušajte zato sljedeće: pokušajte, recimo, u glavi nabrojiti hiljadu gradova svijeta. Ili hiljadu ljudi koje poznajete. Ili samo pokušajte nabrojiti do hiljadu.

Ako se u obzir uzmu kriteriji poučavanja, istraživanja, prijenosa znanja i međunarodne perspektive, najbolja sveučilišta očekivano se nalaze u SAD-u. Generalno gledajući, s obzirom na to da je na prvom mjestu britanski Oxford.

Ali to, naravno, nije društvo s kojim bismo se mi trebali i mogli uspoređivati. Mnogo zanimljivije jest da zadnjih nekoliko godina strašan bum bilježe, primjerice, sveučilišta iz Indije. Ili, recimo, da su od naših sveučilišta kudikamo bolje ocijenjena ona u Gruziji i u nedemokratskoj Bjelorusiji.

To su već zemlje naspram kojih bi se velika većina velikih Hrvata lagano ovlažila od zavodljivog osjećaja umišljene superiornosti. Ako ne vjerujete, napravite malu internu anketu u krugu poznanika, vrlo brzo ćete se uvjeriti.

Iz ovdašnjeg rakursa već je i Beograd zaostali daleki istok, a o 'odrpancima' iz Bombaja ili Hiderabada da i ne govorimo. Usput rečeno, kad smo već spomenuli Beograd, najbolje rangirano sveučilište s naših prostora upravo je ono beogradsko.

Da bi se objasnila povijest bolesti zagrebačkog Sveučilišta, za to bi nam bio potreban jedan ozbiljan interdisciplinaran znanstveni rad. To u novinski tekst naprosto ne stane. U najkraćem, Sveučilište je još davno stradalo u prometnoj nesreći, pod kotačima vremena. Posljedice su ostale trajne, a perspektiva izlječenja vrlo je neizvjesna.

Sve to, naravno, ne znači da kod nas nema izvrsnih profesora i izvrsnih studenata. Problem je samo što su oni, sve dalje sve više, više iznimka nego pravilo. Mnogo je više onih kojima status quo odgovara. Promjene sa sobom nose neizvjesnost, preispituju kriterije, utvrđuju neka nova pravila.

Uvijek je dobro imati stvari pod kontrolom. Nije stoga čudno da vladajuća partija studentska vijeća tako zdušno puni svojim pravovjernim kadrovima, dok istovremeno Kaptol puni dekanate fakulteta svojima.

Umjesto hitnih zahvata, odrješitih reformi i hvatanja kakvog-takvog priključka s naprednijim univerzitetima, umjesto pogleda jasno uperenog u budućnost, Sveučilište u Zagrebu, kako je to zgodno objasnio rektor Damir Boras, vraća se kršćanskim vrijednostima.

Zlobnici će kazati da sveučilište koje ima takvog rektora u međunarodnim relacijama ne može stajati mnogo bolje nego što trenutačno stoji.

Jasno je međutim da Boras - koliko god se trudio da svojim, blago rečeno, osebujnim potezima, dubioznim akrobacijama i aferama koje mu se stavljaju na teret dodatno sroza ugled Sveučilišta - nije uzrok nego posljedica. Boras je zagrebačkom Sveučilištu došao kao as na cenera.

Teško je, naime, očekivati da će u državi u kojoj gotovo ništa ne funkcionira kako spada Sveučilište funkcionirati mnogo bolje. Sveučilište je, ustvari, samo odraz stanja u društvu, slika Hrvatske u malom.

A na toj slici vide se, da spomenemo samo jedan detalj, učenici i studenti koji nemaju uvjete za praćenje nastave na daljinu, dok istovremeno Vlada iz godine u godinu upucava milijune u obnovu jednih te istih crkvenih zvonika i rekonstrukciju provincijskih bogomolja. Pritom samo treba paziti na terminologiju. Jedne godine to se zove obnova, druge temeljita obnova, a treće konstruktivna sanacija.

Ne treba se stoga čuditi plasmanu zagrebačkog Sveučilišta na svjetskoj rang-listi. Pravo pitanje zapravo glasi: kako bi, uostalom, i moglo izgledati najveće sveučilište u državi u kojoj se vjerske potrebe boduju više od obrazovnih i u kojoj na natječaju ministarstva, za sredstva namijenjena ulaganju u zajednicu, od 124 prihvaćena projekta njih 110 pripada Crkvi?

Ili: kako bi, na koncu, uopće mogla izgledati država u kojoj je perverzna kršćanska mitologija važnija od nauke i zdravog razuma?

I na koje bi se to točno mjesto na međunarodnim rang-listama, osim onih 1000+, moglo plasirati najveće sveučilište u državi u kojoj je glagol moliti kudikamo važniji od glagola misliti?

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.