Umjesto hitnih zahvata, odrješitih reformi i hvatanja kakvog-takvog priključka s naprednijim univerzitetima, umjesto pogleda jasno uperenog u budućnost, Sveučilište u Zagrebu, kako je to zgodno objasnio rektor Damir Boras, vraća se kršćanskim vrijednostima.
Na rang-listi najboljih svjetskih sveučilišta, koju nekako pred
početak akademske godine već tradicionalno objavljuje
Times Higher Education, hrvatska sveučilišta već
tradicionalno prolaze od lošega na gore.
Tako se, primjerice, naše najveće i najpopularnije zagrebačko
Sveučilište, na listi koja obuhvaća preko
hiljadu petsto sveučilišta iz devedeset i tri zemlje svijeta,
našlo na nezavidnom 1000+ mjestu. Hiljadu prvom ili hiljadu
dvjestotom, to je sad manje važno. Plasman je u svakom slučaju
obeshrabrujući.
Brojke, priznajemo, djeluju prilično apstraktno. Pokušajte zato
sljedeće: pokušajte, recimo, u glavi nabrojiti hiljadu gradova
svijeta. Ili hiljadu ljudi koje poznajete. Ili samo pokušajte
nabrojiti do hiljadu.
Ako se u obzir uzmu kriteriji poučavanja, istraživanja, prijenosa
znanja i međunarodne perspektive, najbolja sveučilišta očekivano
se nalaze u SAD-u. Generalno gledajući, s obzirom na to da je na
prvom mjestu britanski Oxford.
Ali to, naravno, nije društvo s kojim bismo se mi trebali i mogli
uspoređivati. Mnogo zanimljivije jest da zadnjih nekoliko godina
strašan bum bilježe, primjerice, sveučilišta iz
Indije. Ili, recimo, da su od naših sveučilišta
kudikamo bolje ocijenjena ona u Gruziji i u
nedemokratskoj Bjelorusiji.
To su već zemlje naspram kojih bi se velika većina velikih Hrvata
lagano ovlažila od zavodljivog osjećaja umišljene superiornosti.
Ako ne vjerujete, napravite malu internu anketu u krugu
poznanika, vrlo brzo ćete se uvjeriti.
Iz ovdašnjeg rakursa već je i Beograd zaostali
daleki istok, a o ‘odrpancima’ iz Bombaja ili
Hiderabada da i ne govorimo. Usput rečeno, kad
smo već spomenuli Beograd, najbolje rangirano sveučilište s naših
prostora upravo je ono beogradsko.
Da bi se objasnila povijest bolesti zagrebačkog Sveučilišta, za
to bi nam bio potreban jedan ozbiljan interdisciplinaran
znanstveni rad. To u novinski tekst naprosto ne stane. U
najkraćem, Sveučilište je još davno stradalo u prometnoj nesreći,
pod kotačima vremena. Posljedice su ostale trajne, a perspektiva
izlječenja vrlo je neizvjesna.
Sve to, naravno, ne znači da kod nas nema izvrsnih profesora i
izvrsnih studenata. Problem je samo što su oni, sve dalje sve
više, više iznimka nego pravilo. Mnogo je više onih kojima status
quo odgovara. Promjene sa sobom nose neizvjesnost, preispituju
kriterije, utvrđuju neka nova pravila.
Uvijek je dobro imati stvari pod kontrolom. Nije stoga čudno da
vladajuća partija studentska vijeća tako zdušno puni svojim
pravovjernim kadrovima, dok istovremeno Kaptol
puni dekanate fakulteta svojima.
Umjesto hitnih zahvata, odrješitih reformi i hvatanja
kakvog-takvog priključka s naprednijim univerzitetima, umjesto
pogleda jasno uperenog u budućnost, Sveučilište u Zagrebu, kako
je to zgodno objasnio rektor Damir Boras, vraća
se kršćanskim vrijednostima.
Zlobnici će kazati da sveučilište koje ima takvog rektora u
međunarodnim relacijama ne može stajati mnogo bolje nego što
trenutačno stoji.
Jasno je međutim da Boras – koliko god se trudio da svojim, blago
rečeno, osebujnim potezima, dubioznim akrobacijama i aferama koje
mu se stavljaju na teret dodatno sroza ugled Sveučilišta – nije
uzrok nego posljedica. Boras je zagrebačkom Sveučilištu došao kao
as na cenera.
Teško je, naime, očekivati da će u državi u kojoj gotovo ništa ne
funkcionira kako spada Sveučilište funkcionirati mnogo bolje.
Sveučilište je, ustvari, samo odraz stanja u društvu, slika
Hrvatske u malom.
A na toj slici vide se, da spomenemo samo jedan detalj, učenici i
studenti koji nemaju uvjete za praćenje nastave na daljinu, dok
istovremeno Vlada iz godine u godinu upucava milijune u obnovu
jednih te istih crkvenih zvonika i rekonstrukciju provincijskih
bogomolja. Pritom samo treba paziti na terminologiju. Jedne
godine to se zove obnova, druge temeljita obnova, a treće
konstruktivna sanacija.
Ne treba se stoga čuditi plasmanu zagrebačkog Sveučilišta na
svjetskoj rang-listi. Pravo pitanje zapravo glasi: kako bi,
uostalom, i moglo izgledati najveće sveučilište u državi u kojoj
se vjerske potrebe boduju više od obrazovnih i u kojoj na
natječaju ministarstva, za sredstva namijenjena ulaganju u
zajednicu, od 124 prihvaćena projekta njih 110 pripada
Crkvi?
Ili: kako bi, na koncu, uopće mogla izgledati država u kojoj je
perverzna kršćanska mitologija važnija od nauke i zdravog razuma?
I na koje bi se to točno mjesto na međunarodnim rang-listama,
osim onih 1000+, moglo plasirati najveće sveučilište u državi u
kojoj je glagol moliti kudikamo važniji od glagola misliti?