Ako je ravnatelj bolnice reagirao nespretno, što tek reći na rezon policije. Punih petnaest dana od izbijanja afere koja zaokuplja pažnju cijele države, policija na tendenciozni novinarski upit posve ozbiljno odgovara da policijski službenici o svemu tome imaju neka saznanja iz medija.

Na temelju svega što smo u zadnja dva tjedna, na ovaj ili na onaj način, uspjeli saznati o tome, dalo bi se zaključiti da je takozvana afera 'Psihijatar' nešto što daleko prebacuje okvire onoga što bi se vrlo jednostavno moglo nazvati etičkim postupanjem u zdravstvu.

Petnaestak dana otkako je zahvaljujući Ani Malbaši u medijima objavljena priča o neimenovanom varaždinskom psihijatru kojeg pacijentice, kako koja, optužuju za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje, na svjetlo dana i dalje izlaze, iz dana u dan, neke nove pojedinosti koje su po svojoj prirodi takve da bi svaki razuman i empatičan čovjek, kojem je stalo do zajednice, naprosto poželio da nisu istinite. Jer, ako je sve to istina, onda čovjeku ne preostaje drugo nego da se momentalno sledi pred spoznajom u kakvom zapravo društvu živi.

Što se točno zbivalo na odjelu varaždinske psihijatrije zadnjih godina? Ne znamo. O tome bi, uostalom, mnogo više saznanja trebao imati netko drugi. Evo, recimo, ravnatelj bolnice. Njemu je međutim punih deset dana trebalo da se uopće oglasi i da sastavi priopćenje u kojem između ostalog navodi da je rečeni psihijatar premješten na drugo radno mjesto. Punih deset dana, kao deset dugih godina, o aferi koja okupira ne samo lokalnu javnost iz bolnice se nije mogla čuti jedna jedina riječ.

Znači li to da ravnatelj bolnice štiti svog radnika? Što bi u načelu bilo vrlo pohvalno, tako dugo dok prava jednog radnika ne prebacuju prava drugih radnika ili još gore prava pacijenata. Ni to ne znamo. Razlozi za takvo postupanje mogu biti kojekakvi. Ako pak posve dobronamjerno pretpostavimo da je ravnatelj bolnice postupao u dobroj vjeri, na pamet nam pada jedna mogućnost koja će vam na prvu loptu možda zazvučati neobično.

Ravnatelju bolnice trebalo je deset dana da se oglasi o aferi zato što jednostavno nije naviknut na to. Bit će da je naprosto mislio da se on o tome ne treba očitovati i da nikome ne treba polagati račune. I to zvuči prilično obeshrabrujuće.

Do danas su, naime, čak i političari shvatili da nije oportuno zanemarivati afere u vlastitim redovima. Pa bi tako svaki lokalni načelnik, a o predsjedniku neke viđenije stranke ili samom premijeru da i ne govorimo, o aferi koja ga se direktno tiče, što prije smandrljao kakvo-takvo priopćenje za javnost. U tom bi priopćenju, istina, vrlo vjerojatno lagao koliko je dug i širok pokušavajući opravdati zglajzalog partijskog druga, ali bi ga naposljetku ipak napisao. Istovremeno, čini se da 'bijele kute', zajedno s ravnateljima bolnica i cijelom Komorom generalno, još uvijek smatraju da njihovo djelovanje ne zadire u domenu javnoga interesa i da njihove eventualne pogreške nisu podložne kritičkom sudu javnosti.

No, ako je ravnatelj bolnice reagirao nespretno, što tek reći na rezon policije. Punih petnaest dana od izbijanja afere koja zaokuplja pažnju cijele države, policija na tendenciozni novinarski upit posve ozbiljno odgovara da policijski službenici o svemu tome imaju neka saznanja iz medija. U situaciji u kojoj bi svaki nadobudni brucoš policijske akademije, nakon emitiranja priloga na nacionalnoj televiziji, odmah sljedećeg jutra nazvao Anu Malbašu, zatražio kontakte žena koje su spremne svjedočiti protiv optuženog, pa onda brzo nakon toga uzeo kemijsku i blokić i obavio informativne razgovore s njima, policija javlja da u upravu nisu pristupile osobe koje bi se izjasnile kao žrtve kaznenog djela.

Policijska uprava, bit će, funkcionira otprilike kao cvjećarnica Grupe TNT u New Yorku. Dok stari Jeremija za pultom daje umjetno disanje jedinoj preostaloj krizantemi, Debeli Šef otraga vjerno sastavlja priopćenje za javnost: 'Što se tiče vašeg upita oko ubojstava što su zaredala u našem gradu, možemo reći da imamo neka saznanja iz medija, ali dosad se još ni jedan mrtvac nije došao očitovati u vezi vlastitog ubojstva.'

U ovom trenutku mi, naravno, ne možemo znati kakav će biti epilog cijele ove priče. Kakav god on bio, ova nas je afera još jednom podsjetila na nešto u što smo se već toliko puta uvjerili. Nešto što kudikamo premašuje problematiku liječničkog postupanja u jednoj lokalnoj bolnici. Afere, uostalom, i ne služe ničem drugom nego da nam s vremena na vrijeme razbiju iluzije o svijetu u kojem živimo. Podsjetila nas je na to zašto žrtve nasilja, kakvo god ono bilo, svoje traume godinama potiskuju u sebi. I zato danas samo dozlaboga glup i zločest čovjek može postaviti ono vječno pitanje: 'Zašto ste šutjeli cijelo ovo vrijeme?' Žrtve su u pravilu prepuštene sebi. Ne vjeruju onima koji bi im trebali biti na pomoć. Ljudi nemaju povjerenja u institucije ove države. Ne vjeruju u sudove, policijska priopćenja, unutrašnje kontrole ni u cehovske komore. I to ne može biti slučajno. Trideset smo godina, uostalom, ustrajno radili na tome. A to nije malo.