PIŠE: Gordana Foder

MALO O VJERONAUKU Zašto bi dijete sjedilo na satu izborne nastave koja nije njegov izbor?

'I, kako djeca ne bi bauljala po hodnicima, jer ne smiju, u nekim su školama ostavili djecu da sjede u zadnjim klupama na satovima Vjeronauka. Nije baš najsretnije rješenje, ali ako se ne može drugačije…'

Ne znam kako vi, ali ja više ne mogu. Od ožujka u ovoj kolumni
pišem o školi i koroni i, brate mili, više ne mogu. Jedne te iste
teme se prežvakavaju i prevrću: maske, online nastava, mjere
ovakve, mjere onakve, jedni bi slali djecu u školu, drugi ne bi,
treći negiraju postojanje pandemije i virusa, četvrti se
zatvaraju u samoizolaciju čim netko kraj njih kihne i tako dalje.

Nastavna je godina počela prije dva tjedna. Nakon prvog tjedna i
prilagođavanja, u drugom smo se tjednu svi polako uhodali, i
nastavnici i djeca, život ide dalje, ništa nije normalno kao što
je bilo normalno, ali prilagođavamo se i prilagodili smo se
novonastaloj situaciji i uvjetima rada. Nije idealno, ali nikad
nije ni bilo.

Uvijek će biti razloga za negodovanje, gunđanje, prigovaranje. I
s koronom i bez nje. Kome se život sastoji od traženja problema i
negativnosti, materijala će uvijek naći. 

Mislim da bismo u vezi škole svi trebali malo stati na loptu i
prilagoditi se situaciji. Kad kažem svi, mislim i na nas
prosvjetare i na roditelje i na učenike. 

Muke po Vjeronauku

Vjeronauk je i bez korone trn u oku, zato što u odnosu na ostale
izborne predmete ima ‘povlašteni’ status da mora biti
uvršten u satnicu redovne nastave. Pa tako učenici koji ne idu na
Vjeronauk usred nastave imaju rupe i najčešće bauljaju hodnicima
dva puta tjedno po jedan sat. Sad je naputak da se nastava
organizira u blok satovima pa učenici imaju dva sata Vjeronauka,
a oni koji ne idu na taj izborni predmet nemaju kamo. Skupljati
se na hodnicima ne smiju, u knjižnicu ne smiju, jadna djeca
nemaju kamo ako je Vjeronauk organiziran 3. i 4. sat, a kasnije
djeca još imaju nastavu.

Ne mogu svi razredi imati Vjeronauk stavljen prve ili zadnje
satove. Ne postoji satničar koji bi uspio složiti takav raspored.
Znam da moj satničar uvijek pita po razredima u kojim razredima
ima djece koja ne idu na Vjeronauk i tim razredima zaista nastoji
složiti prve ili zadnje satove. Vjerujem da to rade i drugi.
Ali ponekad je jednostavno nemoguće sve to uskladiti.

I, kako djeca ne bi bauljala po hodnicima, jer ne smiju, u nekim
su školama ostavili djecu da sjede u zadnjim klupama na satovima
Vjeronauka. Nije baš najsretnije rješenje, ali ako se ne može
drugačije… No roditelje je to zasmetalo. Ne može se reći da
nisu u pravu, jer zašto bi dijete sjedilo na satovima izborne
nastave koja nije njihov izbor?

Gdje ima volje, ima i načina i vjerujem da se sve može
organizirati tako da svi budu zadovoljni i sretni. A ako zaista
ne postoji drugi način, vjerujem da se svi mogu malo strpiti jer
zaista ne radimo u normalnim uvjetima. Nakon kiše dolazi… Ha,
pomislili ste – sunce. Ne, nakon kiše dolazi blato. (Jedna sirova
pesimistička digresija).

Mali odmak od korona tema

U jednoj našoj nastavničkoj grupi kolegica je napisala lijepu
priču o zaboravu. Priča kaže ovako: ‘Kako radi zaborav? Nedavno
mi je učenica rekla da sam učila njenu mamu i mama joj je pričala
o meni… A ja se mame njene nisam mogla sjetiti. Zašto? Bila je
dobra, vrlo dobra učenica. Marljivo je radila, nekad uspješno,
nekad manje uspješno. Nije galamila, vikala, svađala se. Nije
imala problema s kolegama.  Nisam morala zvati roditelje.
Uspješno je završila školu. Ne odlična, ali uspješna. Zašto
sam ja nju zaboravila, a ona mene ne?  Kaže ona kćeri za
mene: Bila je dobra, vrlo dobra profesorica. Uspješno i dobro je
sve objašnjavala. Nije galamila i vikala na djecu ni svađala se s
njima. Nije imala problema s učenicima. Nisam se nikad žalila na
nju roditeljima. Dobra je nastavnica, evo, i 15 godina kasnije,
uči moje dijete.’

Znakovito je da mi nastavnici češće pamtimo one učenike s kojima
imamo problema, koji nisu ni mirni, ni uspješni, ni marljivi.
Rekli bismo, lakše zapamtimo problematične učenike. I sama imam
takav primjer. Kad sam kao mlada učiteljica predavala engleski
prije tridesetak godina, zapamtila sam sve
‘zločeste’ učenike u jednom razredu, ali jednog učenika koji
je u tom razredu bio odlikaš, miran i marljiv sam zaboravila. No,
isto ako, često ti ‘zločesti’ učenici budu ti koji će
i nakon deset i više godina prvi potrčati u susret, pozdraviti,
čak i zagrliti i izljubiti učitelje kojima su svojevremeno
‘vadili mast’. A oni ‘štreberi’ i odlikaši okrenut će
glavu od svojeg nekadašnjeg nastavnika.

A kako učenici pamte svoje nastavnike? Kako koji. Neki pamte
nastavnike po njihovim postupcima, po načinu predavanja, po
osobnom trudu i angažmanu u razredu. Neki pamte nastavnike po
dobru, neki po zlu. I dok neki nastavnik nekome može ostati u
sjećanju u rangu anđela, drugome je isti taj nastavnik samo
oličenje zla i đavla. Osobno iskustvo je presudno.

Ali većina učenika nepogrešivo osjeti ljubav i razumijevanje
koje nastavnik pokazuje.

Imala sam učenika koji je bio ‘kuku i lele’ po ponašanju.
Pio mi je krv na slamčicu pune četiri godine. Danas je odrastao
čovjek, otac, izgrlimo se i izljubimo kad se sretnemo na ulici,
povremeno se dopisujemo da se čujemo kako je tko od nas. On je
jako dobro osjećao da, usprkos njegovim nestašlucima (a nije ni
bio neki uspješan učenik), ja njega zaista volim. I dan danas on
je moja ‘beba’ i mezimac. Makar ima 32 godine. U šali mu
znam reći da mu želim da mu kćerkica bude na njega, da vidi što
je on nama svima radio. 

Teško je zapamtiti sve učenike. Mi u razrednoj nastavi još nekako
i možemo i nakon dugog staža pohvatati končiće i sjetiti se
djece, s njima smo četiri godine, ali kolege u predmetnoj nastavi
teško. Mi, razredna, imamo dvadesetak djece u generaciji, a viši
razredi i srednja škola njih stotinjak. Zato ne treba zamjeriti
ako se nekoga i ne sjetimo. Često zaboravimo od katedre do ormara
pošto smo došli, kako bismo onda pamtili svu djecu s kojom
radimo.

Do sljedećeg ponedjeljka

Nisam željela u ovoj kolumni prebrojavati koliko je učenika i
nastavnika oboljelo od korone ni koliko je razreda u izolaciji.
Svima nam je potreban mali odmak od te pošasti. Tko zna kakvo će
stanje biti do sljedećeg ponedjeljka i što će se do tada sve
dogoditi. Eto, u Međimurju, korona-free županiji,
odlučili su da učenici ne moraju nositi maske pa sad u gimnaziji
imaju zaražene učenike i profesore. 

Što reći nego: ostanite zdravi.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije