Vijesti / Kolumne

PIŠE: Gordana Foder

MALO O VJERONAUKU Zašto bi dijete sjedilo na satu izborne nastave koja nije njegov izbor?

MALO O VJERONAUKU Zašto bi dijete sjedilo na satu izborne nastave koja nije njegov izbor?
Varaždinski.hr

'I, kako djeca ne bi bauljala po hodnicima, jer ne smiju, u nekim su školama ostavili djecu da sjede u zadnjim klupama na satovima Vjeronauka. Nije baš najsretnije rješenje, ali ako se ne može drugačije…'

Ne znam kako vi, ali ja više ne mogu. Od ožujka u ovoj kolumni pišem o školi i koroni i, brate mili, više ne mogu. Jedne te iste teme se prežvakavaju i prevrću: maske, online nastava, mjere ovakve, mjere onakve, jedni bi slali djecu u školu, drugi ne bi, treći negiraju postojanje pandemije i virusa, četvrti se zatvaraju u samoizolaciju čim netko kraj njih kihne i tako dalje.

Nastavna je godina počela prije dva tjedna. Nakon prvog tjedna i prilagođavanja, u drugom smo se tjednu svi polako uhodali, i nastavnici i djeca, život ide dalje, ništa nije normalno kao što je bilo normalno, ali prilagođavamo se i prilagodili smo se novonastaloj situaciji i uvjetima rada. Nije idealno, ali nikad nije ni bilo.

Uvijek će biti razloga za negodovanje, gunđanje, prigovaranje. I s koronom i bez nje. Kome se život sastoji od traženja problema i negativnosti, materijala će uvijek naći. 

Mislim da bismo u vezi škole svi trebali malo stati na loptu i prilagoditi se situaciji. Kad kažem svi, mislim i na nas prosvjetare i na roditelje i na učenike. 

Muke po Vjeronauku

Vjeronauk je i bez korone trn u oku, zato što u odnosu na ostale izborne predmete ima 'povlašteni' status da mora biti uvršten u satnicu redovne nastave. Pa tako učenici koji ne idu na Vjeronauk usred nastave imaju rupe i najčešće bauljaju hodnicima dva puta tjedno po jedan sat. Sad je naputak da se nastava organizira u blok satovima pa učenici imaju dva sata Vjeronauka, a oni koji ne idu na taj izborni predmet nemaju kamo. Skupljati se na hodnicima ne smiju, u knjižnicu ne smiju, jadna djeca nemaju kamo ako je Vjeronauk organiziran 3. i 4. sat, a kasnije djeca još imaju nastavu.

Ne mogu svi razredi imati Vjeronauk stavljen prve ili zadnje satove. Ne postoji satničar koji bi uspio složiti takav raspored. Znam da moj satničar uvijek pita po razredima u kojim razredima ima djece koja ne idu na Vjeronauk i tim razredima zaista nastoji složiti prve ili zadnje satove. Vjerujem da to rade i drugi. Ali ponekad je jednostavno nemoguće sve to uskladiti.

I, kako djeca ne bi bauljala po hodnicima, jer ne smiju, u nekim su školama ostavili djecu da sjede u zadnjim klupama na satovima Vjeronauka. Nije baš najsretnije rješenje, ali ako se ne može drugačije… No roditelje je to zasmetalo. Ne može se reći da nisu u pravu, jer zašto bi dijete sjedilo na satovima izborne nastave koja nije njihov izbor?

Gdje ima volje, ima i načina i vjerujem da se sve može organizirati tako da svi budu zadovoljni i sretni. A ako zaista ne postoji drugi način, vjerujem da se svi mogu malo strpiti jer zaista ne radimo u normalnim uvjetima. Nakon kiše dolazi… Ha, pomislili ste - sunce. Ne, nakon kiše dolazi blato. (Jedna sirova pesimistička digresija).

Mali odmak od korona tema

U jednoj našoj nastavničkoj grupi kolegica je napisala lijepu priču o zaboravu. Priča kaže ovako: 'Kako radi zaborav? Nedavno mi je učenica rekla da sam učila njenu mamu i mama joj je pričala o meni... A ja se mame njene nisam mogla sjetiti. Zašto? Bila je dobra, vrlo dobra učenica. Marljivo je radila, nekad uspješno, nekad manje uspješno. Nije galamila, vikala, svađala se. Nije imala problema s kolegama.  Nisam morala zvati roditelje. Uspješno je završila školu. Ne odlična, ali uspješna. Zašto sam ja nju zaboravila, a ona mene ne?  Kaže ona kćeri za mene: Bila je dobra, vrlo dobra profesorica. Uspješno i dobro je sve objašnjavala. Nije galamila i vikala na djecu ni svađala se s njima. Nije imala problema s učenicima. Nisam se nikad žalila na nju roditeljima. Dobra je nastavnica, evo, i 15 godina kasnije, uči moje dijete.'

Znakovito je da mi nastavnici češće pamtimo one učenike s kojima imamo problema, koji nisu ni mirni, ni uspješni, ni marljivi. Rekli bismo, lakše zapamtimo problematične učenike. I sama imam takav primjer. Kad sam kao mlada učiteljica predavala engleski prije tridesetak godina, zapamtila sam sve 'zločeste' učenike u jednom razredu, ali jednog učenika koji je u tom razredu bio odlikaš, miran i marljiv sam zaboravila. No, isto ako, često ti 'zločesti' učenici budu ti koji će i nakon deset i više godina prvi potrčati u susret, pozdraviti, čak i zagrliti i izljubiti učitelje kojima su svojevremeno 'vadili mast'. A oni 'štreberi' i odlikaši okrenut će glavu od svojeg nekadašnjeg nastavnika.

A kako učenici pamte svoje nastavnike? Kako koji. Neki pamte nastavnike po njihovim postupcima, po načinu predavanja, po osobnom trudu i angažmanu u razredu. Neki pamte nastavnike po dobru, neki po zlu. I dok neki nastavnik nekome može ostati u sjećanju u rangu anđela, drugome je isti taj nastavnik samo oličenje zla i đavla. Osobno iskustvo je presudno.

Ali većina učenika nepogrešivo osjeti ljubav i razumijevanje koje nastavnik pokazuje.

Imala sam učenika koji je bio 'kuku i lele' po ponašanju. Pio mi je krv na slamčicu pune četiri godine. Danas je odrastao čovjek, otac, izgrlimo se i izljubimo kad se sretnemo na ulici, povremeno se dopisujemo da se čujemo kako je tko od nas. On je jako dobro osjećao da, usprkos njegovim nestašlucima (a nije ni bio neki uspješan učenik), ja njega zaista volim. I dan danas on je moja 'beba' i mezimac. Makar ima 32 godine. U šali mu znam reći da mu želim da mu kćerkica bude na njega, da vidi što je on nama svima radio. 

Teško je zapamtiti sve učenike. Mi u razrednoj nastavi još nekako i možemo i nakon dugog staža pohvatati končiće i sjetiti se djece, s njima smo četiri godine, ali kolege u predmetnoj nastavi teško. Mi, razredna, imamo dvadesetak djece u generaciji, a viši razredi i srednja škola njih stotinjak. Zato ne treba zamjeriti ako se nekoga i ne sjetimo. Često zaboravimo od katedre do ormara pošto smo došli, kako bismo onda pamtili svu djecu s kojom radimo.

Do sljedećeg ponedjeljka

Nisam željela u ovoj kolumni prebrojavati koliko je učenika i nastavnika oboljelo od korone ni koliko je razreda u izolaciji. Svima nam je potreban mali odmak od te pošasti. Tko zna kakvo će stanje biti do sljedećeg ponedjeljka i što će se do tada sve dogoditi. Eto, u Međimurju, korona-free županiji, odlučili su da učenici ne moraju nositi maske pa sad u gimnaziji imaju zaražene učenike i profesore. 

Što reći nego: ostanite zdravi.

Najnovije

Reci što misliš!

Najgledaniji video