Vijesti / Kolumne

RUŽNI, PRLJAVI, ZLI

Tužan slučaj građanina D.K.

Tužan slučaj građanina D.K.
Marko Prpić/Pixsell; Varaždinski.hr

Oduvijek je građanin D.K. bio sa sobom na ti. Mahom kao i svi od one sorte malih kičmanovića što su se iz ogorja, korenjaka ili pogane vlake vinuli daleko da jednog dana tamo negdje postanu netko i nešto.

Građanin D.K. uredno je i na vrijeme bio obaviješten o vlastitom uhićenju. Ne može se reći da ga je to nešto posebno iznenadilo. Činjenica jest da on sebe poznaje najbolje i da dosta dobro zna što je radio i kakvim se marifetlucima odavao zadnjih godina. Potajno se međutim nadao kako do toga ipak neće doći budući da je u svojoj ilegalnoj špelunki cijelo vrijeme održavao vrlo intimne odnose s takozvanom društvenom kremom.

Častio je građanin D.K. direktore i ministre, advokate i inspektore. Častio ih kurvama i krmetinom, škampima i buteljama traminca. Ako bi krmetine ostalo, navratio bi i predsjednik države, čisto da se ne baci. Bilo je tu i uglednih sudaca. Jedan od njih građaninu D.K. strpljivo je rastumačio zašto je bolje biti uhićen nego uhapšen. Jer, hapsili su komunisti, a komunista, kako znamo, više nema. Osim onih sto i nešto hiljada u HDZ-u.

Više nego građanina D.K., njegovo je uhićenje iznenadilo ministra policije i samog premijera. Otkud, pobogu, cure te informacije? Kako to, mamu mu jebem, da u ovoj državi svi sve doznaju prije mene, mozgao je premijer čudeći se svojoj ulozi obavještajnog muža rogonje. Onda je jedan ugledni odvjetnik na televiziji ispričao neke posve sumanute primjere kako sve osumnjičenici dolaze do informacija, poput onog da im USKOK dan prije akcije blokira račune u banci, i zapazio da iz policije i DORH-a baš ništa ne izlazi nekontrolirano. Ispalo je tako da policija na kućnom pragu, s nalogom i otkopčanim lisicama, može iznenaditi samo nekoga tko je zadnjih pet godina hibernirao negdje u ormaru.

Oduvijek je građanin D.K. bio sa sobom na ti. Mahom kao i svi od one sorte malih kičmanovića što su se iz ogorja, korenjaka ili pogane vlake vinuli daleko da jednog dana tamo negdje postanu netko i nešto. Mijenjala su se sredstva, ali cilj je uvijek bio isti. Mijenjale su se partije i društva, ali uvijek kao korak naprijed, nikad unazad. Valjalo je biti mudar, uvijek tu, blizu, ali nikad na puškomet. Valjalo je biti pametan i sposoban, a građanin D.K., barem ako je suditi po riječima bivšeg potpredsjednika Vlade, bio je pametniji i sposobniji od svih drugih. I uvijek je znao, što reče onaj francuski filozof, kako treba obrađivati svoj vrt. I zato uspjeh nije izostao.

Građanin D.K. postao je netko koga se pita. Šef državnog poduzeća na plaći većoj od predsjedničke, plaći od koje se bogovski živi pa još ostane i za one koji dolaze. Ali to nije bilo dovoljno. Onima koji imaju, primijetili ste, nikada nije dovoljno. Pa je građanin D.K. na koncu 'pao' pod inkriminacijom da je za sređivanje unosnih poslova pajdašima primio gotovo dva milijuna kuna mita. Prije nego je uhapšen, pardon uhićen, mobitel je bacio u rijeku, a milijun eura u kešu strpao je u prtljažnik automobila koji je zatim uparkirao u pajdaševu garažu. Takvi su potezi, naravno, izazvali podsmijeh javnosti. Što bi tek građanin D.K. napravio da nije tako pametan i sposoban kako ga je onomad opisao potpredsjednik Vlade? Valjda bi pojeo mobitel i torbu s novcem, pa onda za tri dana negdje u jarku izdahnuo od opstipacije.

Do ovog trenutka priča je ni po čemu posebna i drži se unutar okvira realnog. Barem smo se mi zadnjih dvadeset godina nagledali kako policija u lisicama odvodi menadžere, gradonačelnike i ministre, da bi oni onda za mjesec ili dva izašli napolje i nastavili plaziti jezik cjelokupnoj javnosti i pravosudnom sustavu. Priča postaje nadrealna u onom momentu kada je građanin D.K. umjesto vrta krenuo obrađivati svoju smrt. Pa iskrcao četvrt milijuna kuna za nešto što se zapravo uopće ne može kupiti. S onu stranu Bolleovih arkada, sve misleći i maštajući kako će jednog dana neki slučajan namjernik među velikanima što su zadužili ovo društvo pročitati i njegovo ime. Neće se, doduše, moći sjetiti ničeg što bi povezao s njegovim imenom, ali to će, smatrao je građanin D.K., već biti njegov, namjernikov problem.

Upravo ta intervencija u onostrano, ta potreba da se potvrdi i preko groba, kao da se kupuje mjesto u raju, čine ovaj nesretan slučaj građanina D.K gotovo perverznim. Tugaljivo je kada čovjek tako precijeni sebe. Kada o sebi misli bolje nego o drugima, pa se stane preko reda gurati tamo gdje mu nije mjesto. Čak ni oni s najboljom memorijom ne pamte kada smo zadnji puta svjedočili ovakvoj manifestaciji akutnog bovarizma. Otrežnjenje bi moglo biti bolno. Jer, građanin D.K. ovo je naše društvo zadužio toliko da uopće ne zaslužuje da mu se spomene ime.

Najnovije

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.