Uzburkale su se čaršijske vode nakon najave Thompsonova koncerta u varaždinskoj Areni.
Bez trunke cinizma, odmah na početku valja jasno reći – svatko u ovome gradu i okolici ima pravo slušati što god želi i koga god želi.
Svatko ima pravo trošiti vlastiti novac kako ga volja.
Netko će ga potrošiti na Springsteena u Beču, netko na Marka Perkovića Thompsona u Areni.
Thompsonov koncert ne treba zabranjivati niti na bilo koji drugi način osujećivati.
U slučaju da se u nekom momentu koncerta, na samom početku ili na kraju, sasvim je svejedno, zaori ono famozno ‘Za dom spremni’, koncert treba prekinuti, a izvođača sankcionirati u skladu sa zakonom. Kraj priče.
Okupljeni ljubitelji Perkovićevih nota neka ne žale pare, to će u svakom slučaju biti najbolje rješenje za sve, i za njih i za državu, ljubav prema kojoj, uvjereni su u to i ponosno to ističu, svjedoče već samim prisustvom na njegovu koncertu.
Stvar je, kako vidite, skroz jednostavna. Kao pekmez, reklo bi se.
Thompsonov potencijalni radni posjet Varaždinu ispao je međutim interesantan i atraktivan, što bi rekao premijer, iz nekih drugih razloga.
Ukratko, u izjavi koju je dao glavnom uredniku ovoga portala, gradonačelnik Ivan Čehok jasno je ustvrdio kako poklič ‘ZDS’ u ‘motivacijskoj’ pjesmi Bojna Čavoglave nema apsolutno nikakve veze s ustaštvom.
Tvrdnja počiva na pretpostavci, ako sam dobro razumio, da devedesetih godina ustaša nije bilo – četnika, naravno, jest – pa samim time Thompsonovo ‘ZDS’ ne može imati nikakve veze s njima. Poznata je to logika – ravna otprilike onoj staroj, fašisti su moji neprijatelji, fašisti su neprijatelji komunista, komunisti su moji prijatelji – koja može držati vodu, ako se tako postavi, ali svakako promašuje meritum stvari. Do toga ćemo doći nešto kasnije.
Kao dodatan argument, Čehok u raspravu o pokliču ‘ZDS’ uvodi novog protagonista – bana Josipa Jelačića.
Dosad se u debatama uglavnom baratalo imenom Nikole Šubića Zrinskog, i to samo u libretu istoimene opere, i imenom kralja Zvonimira, i to samo u propovijedima Anđelka Kaćunka, tako da ova tvrdnja – to, naime, da je Jelačić nasrnuo na Mađare kričeći ‘Za dom spremni’ – predstavlja svojevrsni novitet koji čak može biti i zanimljiv, ali je potpuno bezvrijedan u argumentacijskom smislu.
Evo zašto. Čak i kada bismo pristali biti benevolentni do te mjere da tvrdnju o Jelačićevoj ‘spremnosti za dom’ prihvatimo kao fakt – imajući pritom na umu da je on u tom slučaju vjerojatno više mislio na Schönbrunn nego na Varaždin, Medvedgrad, Vukovar ili Škabrnju – tada nužno dolazimo do sljedećeg: sav profesionalan i amaterski historiografski trud da se dokaže tko je u povijesti prvi kriknuo sporni poklič uzaludan je i posve irelevantan u ovoj i u svim sličnim raspravama. Ne znači apsolutno ništa.
Sav taj trud zapravo i nema namjeru pronaći argumente, on ne vodi rješenju, nego relativizaciji problema.
‘ZDS’ je prvi mogao reći bilo tko, nema nikakve sumnje na koga je mislio MPT.
Radi lakšeg shvaćanja, banalizirajmo stvari do kraja. ‘Za dom spremni’ prva je mogla reći, naprimjer, Judita, mogao je reći car August, Napoleon, mogao je to, na kraju krajeva, reći sam Josip Broz Tito. Zašto ne? Nema nikakve veze. Uzmimo da jest.
Pa neće mi valjda netko reći da je jedan krezubi, ricasti, polupismeni gardist s muzičkim ambicijama, u nekoj pripizdini Svilaje, kada je pisao Bojnu Čavoglave, mislio da se bori protiv strašnog Holoferna ili da se pozivao na Rimsko Carstvo, Francusku revoluciju ili Socijalističku Jugoslaviju.
Naravno da nije.
Isto kao što se nije pozivao na kralja Zvonimira ni na bana Jelačića.
Ništa on, sva je prilika, o operi ni o povijesti prije ’41. tada nije znao. Niti je ‘Za dom spremni’ slučajno isisao iz maloga prsta.
‘Za dom spremni’ ima jasnu konotaciju i ne može značiti ništa drugo osim onoga što uistinu znači.
Točno se zna na što se Marko Perković Thompson poziva u svojoj pjesmi. Zna se na što se pozivaju svi ti glasnovići, bujanci i skeje kada koriste ‘ZDS’.
Oni se pozivaju na poglavnika Pavelića i na Nezavisnu Državu Hrvatsku kao ideal. Ideal koji blista kao sunce. Da, sedamdeset i kusur godina kasnije.
Njihovi neprijatelji danas isti su oni neprijatelji protiv kojih su Jure Francetić i Husein Đozo vojevali nekad.
Kada netko urla ‘ZDS’, kada se silno zabavlja uz Jasenovac i Gradišku Staru, kada širi ksenofobiju i strah od drugačijeg, kada u ustaškim koljačima prepoznaje mučenike i šehide, onda nema nikakve sumnje da mu NDH predstavlja ideal, da se slaže s njenom prirodom, ustrojem i načinima rješavanja problema.
Nemojmo biti idioti, kada suvremeni hrvatski desničari danas pričaju o zločinima iz odmazde, o Hudoj jami, primjerice, oni ne žale za žrtvama, oni naprosto veličaju propali kvislinški režim iz prve polovice četrdesetih godina prošloga stoljeća.
Što je najzabavnije u cijeloj priči, oni to vrlo često uopće ne poriču.
Ne razumijem stoga otkud nekome poput varaždinskog gradonačelnika potreba da ih brani od njih samih. Zbog čega bi, pobogu, netko danas branio filofašiste od onoga do čega im je najviše stalo? Zato da bi ispao veći liberal nego što zaista jest ili možda zato što misli da na taj način brani samoga sebe?
Da se razumijemo, ne mislim da je problem to što Čehok opravdava Thompsona, problem je u tome što ga u današnjoj Hrvatskoj ne treba opravdavati.
Čehok je, dakako, u pravu kada kaže da devedesetih godina ustaša nije bilo, nije bilo poglavnika Pavelića, nije bilo Francetića, Glavnog stana ni Ustaške vojnice, nije bilo ustaške države u organizacijskom smislu.
Kao što je nema ni danas.
Bilo je međutim ustaških recidiva, kao što ih ima i danas, bilo je elemenata fašizma, kao što ih ima i danas, bilo je sentimenata koji su se onda konkretizirali, recimo, u imenu novčane valute, u imenima vojnih postrojbi, a malo je falilo, samo da je kojim slučajem prošao prijedlog akademika Reinera, da se konkretiziraju i u imenu najvišeg zakonodavnog tijela ove države.
Bilo je nastojanja, baš kao i sredinom prošloga stoljeća, da se srpsko pitanje u Hrvatskoj jednom zauvijek riješi, što je, znamo to vrlo dobro, uspješno obavljeno. Tko ne vjeruje, neka usporedi popise stanovništva iz 1991. i 2011.
I poglavnik napokon mirno spava.
Zato logika da ustaša nije bilo devedesetih pa Thompson nema veze s njima promašuje bit problema.
Vrag je logika. Ono što je simptomatično jest da se vrlo sličnom logikom, samo naravno u drugom kontekstu, koristi Hasanbegović kada s ulica miče Tita i kada na iste te ulice – zanemarujući neke ‘beznačajne epizode iz cjeline života’, poput, recimo one da je bio pripadnik Handžar divizije, osvjedočeni mizantrop i antisemit – gura Huseina efendiju Đozu.
Vrlo sličnom logikom koriste se i Markićkini ‘obiteljaši’ kada tvrde da se bore za ljudska prava, ali tako što ih ukidaju onima koji ne misle kao i oni.
Slijedeći takvu logiku, mogli bismo reći da se Hitler borio protiv antisemitizma tako što je uništavao Židove. Ako nema Židova, nema ni antisemitizma. Logično? Jest.
No, dobro, vratimo se temi. Ivan Čehok kao da je prespavao zadnjih desetak godina. Hrvatska, naime, već odavno nije država u kojoj bi se simpatije prema Endehaziji trebale skrivati.
Neki će možda reći da je danas prilično neodgovorno i opasno tvrditi da Perkovićev ‘ZDS’ nema veze s ustaštvom. Ja ne mislim tako.
Da sam, recimo, ja autor pjesme Bojna Čavoglave, meni ta tvrdnja ne bi bila opasna. Bila bi mi neopisivo – ali baš onako pravo urnebesno – smiješna.
