Kronologija zbivanja povezanih sa zahuktalom, imbecilnom militarizacijom ‘regiona’ kojoj svjedočimo u zadnje vrijeme, ponešto skraćena za potrebe ove rubrike, išla je otprilike ovako nekako.
Dvadesetak godina otkako se posljednji puta poklala sa zapadnim susjedima, Srbija je potkraj prošle godine od bratskog Kremlja na poklon dobila šest rashodovanih MIG-ova 29, čiji će popravak i modernizaciju platiti najvjerojatnije par stotina milijuna eura. Premijer Vučić osobno je, u pratnji televizijskih kamera, zapalio do Moskve preuzeti tu hrpetinu staroga željeza.
Onda je pred sam Božić, prije novogodišnjeg teferiča s onu stranu Atlantika, vrhovna zapovjednica hrvatskih Oružanih snaga u razgovoru za ‘Večernji list’ najavila kako će Hrvatska kupiti eskadrilu borbenih aviona i transportnih helikoptera zapadne proizvodnje. Također rashodovanih, čije će osposobljavanje da se vinu u nebo porezne platiše koštati kao svetoga Petra kajgana.
Zatim je predsjednik Nikolić izjavio kako ‘ne zna postoji li ijedan Srbin koji ne bi išao u rat ako bi bilo potrebno’.
Na što je predsjednica Grabar-Kitarović odgovorila kako ‘mir u regiji nije vječan’.
Pa je onda premijer Vučić drugi put zapalio na istok, ovoga puta do prijateljskog Minska, po još osam borbenih aviona i naramak raketnih sustava protuzračne obrane, tzv. bukova.
Na što je premijer Plenković najavio sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, dodajući kako Hrvatska mora biti na razini izazova.
Znate već napamet tu priču, ništa nas ne smije iznenaditi, neprijatelj nikada ne spava.
U međuvremenu smo imali prilike pročitati i dvije ozbiljne analize, jednu rusku i jednu američku, iz kojih se jasno može vidjeti kako je novi bratoubilački rat na Balkanu samo pitanje vremena.
Onda se na koncu – pošto je skontao da od prikupljene stare krame neće biti velike vajde ukoliko joj se ne pridodaju respektabilne zalihe municije u vidu mladog topovskog mesa – nepoznat netko sjetio kako bi nakon desetak godina otkako je ukinut ponovno trebalo uvesti obavezni vojni rok. U Srbiji i u Hrvatskoj.
Tumačenja su različita, jedni spominju zaštitu, drugi sazrijevanje, treći atraktivnost, ali odluka o tome donijeta je gotovo istovremeno, tek s nekoliko sati razlike, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu.
Među rajom gladnom kruha i žednom krvi, ideja se uhvatila bolje od očekivanog. Na brdovitom Balkanu racionalnost je već odavno ugrožena vrsta. U trenutku pisanja ovih redaka još uvijek nije poznato hoće li Hrvatska napasti Srbiju ili obrnuto, no kako je krenulo velike su šanse da ćete se već sutra probuditi u blatnjavom rovu nekakve vukojebine, ispranog mozga, uvjereni u to da vas ugrožava automehaničar Milan iz Kragujevca i da vaša sreća i sreća kompletne nacije ovise o tome tko će kome prvi sprašiti kuršum posred čela, vi njemu ili on vama.
U tom ratu, dakako, neće biti Kolinde, Vučića, Plenkovića, Nikolića, kao ni njihovih sinova. Bit ćete samo vi i vaša djeca. Slabokrvni i ćoravi bit će ‘tamo daleko’, na sigurnom odstojanju. Oni su tu samo kako bi vam stvorili što bolje uvjete za ubijanje. Oni će vam dati puške i patrone. Kad već nisu dorasli tome da vam daju posao i prosperitet.
Glembajevi
No dobro, da ne zabrazdimo sad do kraja u beznađe i crnilo, za tjednu dozu smijeha pobrinuo se dobri, stari Andrija Hebrang. Starog Hebranga sin.
U emisiji ‘Kucamo na vrata zaboravljenih asova’ – ili je to ipak bilo u ‘Otvorenom’? – nekadašnji predsjednički kandidat, ministar i jedan od viđenijih likova Tuđmanove kamarile pronašao je tako uzroke hrvatske gospodarske propasti u onima koji danas nose traperice i tenisice.
‘U Saboru je danas najstrašnije što vi vidite ljude u tenisicama. To je institucija za koju su ginule generacije. Franjo Tuđman je prvu suzu pustio pred javnošću kad smo 1990. dizali hrvatsku zastavu pred taj Sabor. Danas se u taj Sabor ulazi u tenisicama i trapericama, ne sluša se predsjedavajućeg. Država koja ne drži do svojih simbola nema nikakve šanse za nadgradnju koja se zove gospodarstvo.’
Istina je, naravno, negdje drugdje. Snažnu privredu ne može imati moralno devastirano društvo. Nije stoga čudno što Hebrang uzroke gospodarskog kolapsa neće naći u razbojničkoj privatizaciji ili moralnoj destrukciji društva koja se događala u vrijeme kada su on i njemu slični krojili nacionalnu politiku i sjedili s desne Ocu.
Što bi rekao Hebrangov suborac Šeks, u privatizaciji su se događale određene pljačke, ja sam upozoravao da se odvija jedan proces u kojem su situirani pojedinci u visokoj državnoj hijerarhiji izuzeti od zakona i za njih zakoni ne vrijede.
Upozoravao koga? Koji su to pojedinci iz visoke državne hijerarhije? Na koga vas to podsjeća? U političkoj praksi taj se proces naziva prebacivanje vlastite odgovornosti na drugoga.
Hebrang i Šeks su stari Naci i Andronicus Fabriczy, glembajevi suvremene hrvatske politike kojima je važan jedino lažni sjaj tobožnje političke aristokracije, kojima je forma važnija od sadržaja.
I koliko god se oni trudili dokazati suprotno, jedno je sigurno – Hrvatsku nisu opljačkali šminkeri u farmerkama i patikama, već glembajevi u ulaštenim cipelama, s demodiranim naočalama na nosu i svečanim kravatama oko vrata.
Odijelo
Slaven Letica, jedan od vodećih hrvatskih herc-sociologa, u posljednje vrijeme neodoljivo baca na Stjepana Mesića.
Baš kao što su ne tako davno mediji podsjetili bivšeg predsjednika na snimke otprije dva i pol desetljeća na kojima drvi o humanosti čuvara u jasenovačkom konc-logoru, tako su, eto, i Leticu – beskompromisnog intelektualca koji je sudjelovao u inicijativi za promjenu naziva zagrebačkog Trga maršala Tita, nazivajući jugoslavenskog državnika despotom, diktatorom i masovnim ubojicom – baš nekidan podsjetili na jedan njegov tekst iz ’81., u kojem, nećete vjerovati, tog istog despota Tita naziva velikanom, humanistom i etičko-revolucionarnim genijem koji je kao čovjek i državnik zaslužio najgrandiozniji spomenik u Zagrebu, bolnicu koja će se nazvati njegovim imenom.
‘Tako bi se najadekvatnije obilježila uspomena na velikana koji je, premda profesionalno udaljen od medicine, sav život posvetio miru, humanizmu i blagostanju čovjeka’, napisao je prije tri i pol desetljeća intelektualno neovisni i misaono konzistentni brko u ondašnjem ‘Startu’.
Trebalo bi provjeriti, nikad se ne zna, možda se samoprozvani nasljednik bana Jelačića do kraja osamdesetih zapravo zvao Jugoslaven Letica.
Čitajući u novinama vijest o tom kopernikanskom obratu u glavi našeg cijenjenog znanstvenika, sjetio sam se jedne anegdote iz devedesetih. Elem, u ozloglašeni Slobodni tjednik dospjela je informacija da Letica HTV-u ne želi vratiti šest odijela koja je bio zadužio za vođenje emisija. Novinski urednik predložio je Marinku Božiću naslov ‘Letica ukrao šest odijela’.
Kaže Božić – napiši dvanaest.
Zašto dvanaest, pita urednik.
Pa zato jer ako napišeš šest, onda će demantirati da ih je ukrao. A ako napišeš dvanaest, onda će demantirati i reći da ih je bilo šest.
Mislite da za par dana u redakciju nije stigao Letičin demantij kako se ne radi o dvanaest, već o šest odijela?
Komunisti
Dosad nezapamćeni slučaj zabilježen je ovih dana na zagrebačkom Krešimirovu trgu, na skupu što ga je organizirala osovina simpatizera ideje o ponovnom uvođenju vojnog roka.
Ne biste vjerovali, saborski zastupnik Željko Glasnović nekim je čudom uspio izgovoriti cijele tri rečenice – možda ne baš gramatički ispravne, ali ipak tri – a da pritom nijednom nije spomenuo komuniste.
‘Puno mladih hrvatskih muškaraca je sve više feminiziran. Ne mogu dvadeset sklekova napraviti. Možda ima previše estrogena u vodi’, pokušao je biti duhovit testosteronom nafiksani legionar.
U nedostatku održivih kontraargumenata, možemo tek potpisati sve rečeno i obratiti pažnju javnosti na još jednu sličnu pošast o kojoj ne čujemo da se priča, što bi rekao neponovljivi Mate Mišo.
Sve je više tipova u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti ove jadne države koji zbog intelektualne potkapacitiranosti ne mogu pročitati dvadeset stranica kakve knjige. Tko zna, možda ima previše ispraznog domoljublja i jeftine demagogije u zraku.
